11 sekundi magije

Slobodna Dalmacija - 14. lipnja, 2018

DIEGO MARADONA – OD PROLETERSKOG KLINCA DO NOGOMETNOG ČAROBNJAKA

‘Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se naprosto lijepila za Diega’, opisivat će kasnije skaut Francisco Cornejo mistično otkrivenje koje je doživio kad je prvi put vidio Boga, koji je tada imao osam godina

„Stvari koje sam ja izvodio s loptom, on je mogao s narančom.“

Michel Platini

„Da igram milijun godina, nikad neću biti blizu njega.“

Lionel Messi

„Lijepo je pogledati unatrag kad se osjećaš dobro, kad usprkos svim svojim pogreškama nemaš za čime žaliti. Kad si potekao sa samog dna i kad znaš da si sve što si postigao, ili ćeš ikad postići, zavrijedio svojim osobnim borbama.“

(„Zovem se El Diego“, V.B.Z., 2005.)

Francisco Cornejo sve do smrti u ožujku 2008. vjerojatno nije prestao misliti na onaj magični trenutak kad je prvi put vidio Boga. Dogodilo se to 1968. godine u Villa Fiorito, siromašnom i radničkom (a gdje bi se drugo Bog i ukazao) predgrađu Buenos Airesa: Bog je tada imao osam, a Cornejo 36 godina. Bog je tog dana igrao nogomet s drugom djecom, a Cornejo je gledao tu dječju igru, jer to mu je bio posao: radio je kao skaut za klub „Argentinos Juniors“.

„Sve, baš sve je mogao napraviti s loptom. Glava ili noga, svejedno. Lopta se jednostavno lijepila za njega“, opisivat će kasnije Cornejo mistično otkrivenje koje je tog dana doživio, dodajući kako je tog malenog i žgoljavog klinca odmah pozvao na probu u svoj klub.

„Kad je došao na probu, nisam mogao vjerovati da ima samo osam godina. Zatražili smo mu osobnu iskaznicu, kako bismo mogli provjeriti njegovu dob, ali nam je rekao da je nije ponio. Bili smo sigurni da nas vara, jer iako je imao tijelo dječaka, igrao je kao odrasla osoba. Kad smo se uvjerili da nam je rekao istinu, odlučili smo mu se potpuno posvetiti“, zaključio je Cornejo.

To je bio početak legende o Diegu Armandu Maradoni, znanom i kao „Mali Zeleni“.

On žonglira, lopta ne pada

Europa ga je prvi put vidjela još kao maloljetnika, tamo negdje u drugoj polovini 1970-ih godina. U posvećenim nogometnim krugovima već se otprije šuškalo o nekom klincu iz Argentine koji s loptom radi čuda, a onda je došao taj dokumentarac argentinske televizije u kojem sitni 15-godišnjak u sirotinjskom kućnom dvorištu svim dozvoljenim dijelovima tijela žonglira loptom, i žonglira, i žonglira, a lopta nikako ne pada na zemlju.

Sumnjičavci su odmah rekli: ovo nije moguće, posrijedi je trik, očito je loptu vezao tankim koncem koji se na televiziji ne vidi, pa sad radi budale od gledatelja. Trebalo je proći još par godina, da sićušni mađioničar 1982. dođe u Europu i potpiše za „Barcelonu“, pa da i nevjernicima postane jasno kako nikakvog trika nema, već da je posrijedi Bog Nogometa koji smiješnima ne radi gledatelje, već nesretne protivničke bekove i stopere.

Nekad se – kako u svemiru, tako i u običnom ljudskom životu – zbivanja naprosto zgusnu, pa se po nekom tajanstvenom svemirskom mehanizmu i dogodilo da je dva svoja najčuvenija gola u životu, od njih ukupno 312, postigao na istoj utakmici, u razmaku od samo četiri minute. I to ne u nekom nevažnom prijateljskom meču, nego u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku, u eliminacijskoj utakmici protiv Engleske.

Tog 22. lipnja 1986. bio je vruć dan u Mexico Cityju. Oko 115.000 navijača na stadionu Azteca i barem milijardu ljudi pred televizorima širom svijeta dosađivalo se gledajući očajno i nervozno prvo poluvrijeme: ništa nije dalo slutiti da će u drugom poluvremenu uslijediti prizori koje nitko tko je gledao tu utakmicu neće zaboraviti do kraja života, baš kao što ni Francisco Cornejo nikad nije zaboravio onaj magični trenutak kad je u prašini Buenos Airesa prvi put vidio Boga.

A onda je počelo drugo poluvrijeme.

Osveta za Falklande

U 51. minuti Maradona je postigao prvi gol, skočivši na jednu parabolu skupa s engleskim golmanom Peterom Shiltonom, na nekih sedam metara od engleskog gola. Odmah je bilo čudno što je lopta završila u mreži, a ne kod Shiltona: kako je, zaboga, Maradona sa 165 cm uspio nadskočiti 183 cm visokog Shiltona, koji je još i ispružio ruke da uhvati loptu? No Maradona je potez izveo tako vješto da se tek na usporenoj snimci iz drugog kuta vidjelo da je loptu udario rukom, a ne glavom. Kasnije će dati slavnu izjavu da je to bila „Božja ruka“.

Engleski branič Terry Fenwick, svjedok prevare, trčao je kao lud za tuniskim sucem Ali Bin Nasseromkoji je pokazao na centar, ali nije uspio promijeniti njegovu odluku: na semaforu je osvanuo rezultat 1:0 za Argentinu.

Bilo je u tom nesportskom potezu Boga Nogometa i snažnih političkih konotacija, u vidu privatne Maradonine osvete za poraz u Falklandskom ratu koji je Argentina od Britanije pretrpjela četiri godine ranije. Osim toga, u uličnoj tradiciji argentinskog nogometa, iz koje je Maradona izrastao, takvi se potezi ne smatraju nedoličnim, već se tretiraju kao uspjeli mangupski dribling.

Pa ipak, Bog Nogometa je znao da ne može dopustiti da ga s te utakmice povijest pamti samo po drskoj prevari, nego da do kraja meča mora izvesti nešto što će biti još strahovitije od „Božje ruke“. I izveo je to četiri minuta kasnije.

U toj 55. minuti dobio je loptu na svojoj polovici, 60 metara od protivničkog gola, okrenut leđima tom protivničkom golu, dok su mu na ramenima „visjeli“ dva engleska igrača, Peter BeardsleyiPeter Reid. Jedanaest sekundi kasnije, nakon 11 Maradoninih dodira lopte u punom sprintu i pet predriblanih engleskih igrača – uključujući i golmana Shiltona - lopta se koprcala u engleskoj mreži.

Politički sin Fidela i Chea

Grehota je, zapravo, opisivati taj gol kad imate YouTube. Grehota je, čak i ako ne volite nogomet, ne otići na YouTube i uvjeriti se zbog čega je 2002. godine FIFA baš taj pogodak proglasila „golom stoljeća“. Po mogućnosti, izaberite verziju snimke s argentinskim komentatorom Victorom Hugom Moralesom, koji je već na polovini tog neponovljivog solo-prodora, dok je Maradona bio na 30 metara od Shiltonovog gola, počeo vikati „Genio, genio, genio… ta, ta, ta, ta…“, da bi završio u krikovima i suzama, urlajući: „Sveti Bože, s kojeg si ti planeta, Diego?“

Taj nevjerojatni gol, dakako, nije poništio onu laž iz 51. minute, ali je nepobitno potvrdio da je Francisco Cornejo onog davnog dana u Buenos Airesu doista vidio Boga, te da su i bogovi skloni ljudskim slabostima, kako to znamo još iz grčke mitologije.

Bog iz Buenos Airesa imao je još jednu izraženu slabost, koja je najviše koštala njega i njegovu obitelj: bio je sklon drogama, osobito kokainu. U Kusturičinom dokumentarcu „Maradona by Kusturica“ iz 2008. otvoreno i samoironično kaže u kameru: „Kakav bih tek nogometaš bio da se nisam drogirao.“

Drogirani Bog nikad nije zaboravio iz kakvog je sirotinjskog miljea potekao. U istom dokumentarcu ispričat će Kusturici kako je njegova majka imala običaj, stavljajući hranu na stol za svoje osmero djece, reći svoju lažnu rečenicu: „Djeco, vi jedite, ja ne mogu, boli me želudac.“ Mnogo godina kasnije Bog siromašnih i gladnih je shvatio: „Nije nju bolio želudac.“

Svijest o tom kurvinskom svijetu Maradonu je logično odvela na političku ljevicu, što je iskazao i tetovažama: na lijevoj potkoljenici Fidel Castro, na desnom ramenu Che Guevara. Prijatelj s pokojnima Hugom ChavezomiMoamerom Gaddafijem, kao i s aktualnim ljevičarskim predsjednikom Bolivije Evom Moralesom, Bog Nogometa je razumio da pravi diktatori svijeta ne stoluju u Havani, Caracasu, Tripoliju i La Pazu, nego na Wall Streetu, a da je sve drugo bajka za površne i neuke. Čak ni droga nije mogla zamutiti taj bistri pogled proleterskog klinca koji je svojim čarobnjačkim vještinama još kao dijete zatravio Francisca Corneja, a potom i milijarde Zemljana.