Balada o fašizmu

Slobodna Dalmacija - 10. prosinca, 2016

Ima neka tajna veza između Amerike i Hrvatske: u Brooklynu su nedavno osvanuli kukasti križevi, a ustaški pozdrav istovremeno je prodro sve do Jasenovca, u samo srce ustaške tame. Duh suvremenog fašizma utjelovljuje se na raznim mjestima, u raznim oblicima: u bruklinškom parku Adam Yauch kao svastika, na HOS-ovoj ploči u Jasenovcu kao kvislinški pozdrav “Za Dom spremni”.

Putevi Gospodnji možda doista jesu tajanstveni, ali putevi suvremenog fašizma nisu nimalo, pa između njujorških i jasenovačkih “izljeva stvarnosti u mozak” postoji sličnost u genezi: američki filonacisti ohrabreni su pobjedom Donalda Trumpa, dok su njihovi hrvatski parnjaci osokoljeni bujicom povijesnog revizionizma koju su u Hrvatskoj izazvali Karamarko & Hasanbegović, a nova vlast je šutnjom tolerira.

Putevi suvremenog fašizma možda jesu slični, ali reakcije okoline nisu nimalo: dok su svastike iz parka u Brooklynu izbrisane odmah, a građani New Yorka organizirali i antifašistički prosvjed, dotle ustaški pozdrav i dalje stoji na ploči u Jasenovcu (barem je stajao do zaključenja ovog teksta, u četvrtak popodne), a nikakav građanski prosvjed zbog tog fašističkog pozdrava nije zabilježen. Naprotiv, cijela država se već danima pravi luda, kao da se u Jasenovcu nije dogodilo ništa nenormalno. Svi vide da je car gol, ali se čeka dijete iz bajke da to i službeno kaže.

Glasnik loše istine

Delikatni premijer Andrej Plenković tako već danima pušta da ploča s ustaškim obilježjem stoji u Jasenovcu, pozivajući na pokretanje nekakve “institucionalne inicijative koja bi odgovarajuće regulirala ovo pitanje” i praveći se da ne zna kako svakim novim danom tog blesavog birokratskog otezanja samo jača ekstremiste. A predsjednica države se javno ispričava što je djeci dala srpske čokoladice, a ne ispričava se što se po svijetu slika sa zastavama čija je jedina poanta da konotiraju ustaštvo, čime upravo potiče ekstremiste. Ali ne: ona ekstremiste vidi jedino u Bosni i Hercegovini, a ti ekstremisti, naravno, nisu katoličke vjere.

Paralelno s time, već drugi susjed zaredom nam kaže da u Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam. Nakon što su takve kvalifikacije dosad učestalo dolazile iz Srbije, sad ih je prisnažio i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Srećom da u hrvatskom nacionalističkom biću – koje, dakako, valja razlikovati od hrvatskog nacionalnog bića - postoji onaj obrambeni refleks koji ga štiti od samospoznaje: taj će refleks svim kritičarima odbrusiti da Hrvatsku zbog ustaštva prozivaju samo četnici i bošnjački fundamentalisti, pa da, prema tome, nikakvog ustaštva u Hrvatskoj nema.

No taj bi obrambeni refleks mogao to hrvatsko nacionalističko biće uskoro dovesti u neugodnu situaciju u kojoj se, recimo, već godinama nalazi srpsko nacionalističko biće - koje, dakako, valja razlikovati od srpskog nacionalnog bića - pa kada tom srpskom nacionalističkom biću kažeš da je ono dovelo do četiri rata i genocida u Srebrenici, kao što je to nekidan na skupu ministara Višegradske skupine u Varšavi ministar vanjskih poslova Kosova Enver Hoxaj rekao srbijanskom šefu diplomacije Ivici Dačiću, onda se to srpsko nacionalističko biće naljuti na glasnika loše istine pa napusti pozornicu, kao što je Dačić to učinio u Varšavi.

Crne vojske gube u Siriji

Suština nacionalističkog bića – neovisno je li ono hrvatsko, srpsko, švedsko ili kinesko – zakopana je u nezgodnu osobinu da ne trpi etničke kritike, zbog čega je sklono negirati realnost. Jezikom narodskim: ako ti neku stvar prigovara jedan čovjek, to možeš pripisati njegovoj subjektivnosti, ali ako ti istu stvar spominje više ljudi, onda je možda vrijeme da razmisliš je li ipak do tebe. A ne da bježiš s ministarskih sastanaka ili trubiš da je fašistički pozdrav legaliziran faktom pravne registracije HOS-a.

U ovim naletima suvremenog domaćeg i svjetskog fašizma čovjek se može osjetiti obeshrabreno, kao da živi u svijetu u kojem crne vojske pobjeđuju. Ali svemir kaže da nije tako: dovoljno je pogledati prema istoku, prema Bliskom istoku. Tamo, u Siriji, drevni grad Aleppo je pred oslobađanjem, a fašisti pred porazom. Barem negdje u svijetu crna vojska je zaustavljena.

Ishod velike bitke za Aleppo budi realnu nadu da će Sirijska Arapska Republika ostati cjelovita i sekularna država kao i dosad, što će omogućiti povratak barem dijela izbjeglica iz Europe i posljedično kresanje krila europskim fašizmima, koji su od početka izbjegličke krize digli krvave gubice širom kontinenta, njušeći imigrantsko meso kao pogonsko gorivo za svoj pogani uspon.

Kamo sreće da su saveznici sirijskog predsjednika Bashara al-Assada