Bruxelles maćeha, Rusija majčica

Dominantna antiruska politika u Europi živi teške dane. Nakon što je na američkim izborima pobijedio Donald Trump i odmah potvrdio predizborne najave da će poboljšati odnos s Rusijom, u nedjelju je vladajuća europska kasta dobila još dvije šake u pleksus, i to s istoka Europe: na predsjedničkim izborima u Bugarskoj i Moldaviji pobijedili su proruski kandidati, u Bugarskoj Rumen Radev, a u Moldaviji Igor Dodon. Oba su socijalisti. Dodon je u Moldaviji dobio 52 posto glasova, a Radev u Bugarskoj gotovo 60 posto.

Bivši NATO pilot koji se školovao u američkom Zrakoplovnom ratnom koledžu u Alabami, Radev se u kampanji protivio sankcijama protiv Rusije i bugarskim biračima tumačio da " biti proeuropski ne znači biti antiruski", da bi odmah nakon izborne pobjede p ohvalio Trumpovu namjeru pomirenja s Rusijom te najavio “otvaranje dijaloga s Moskvom”. Novi predsjednik Moldavije Dodon, pak, nakon aneksije Krima izjavio je da je to ruski teritorij, dok u kampanji nije skrivao da želi poništiti Sporazum o stabilizaciji - koji je Moldavija s Europskom unijom potpisala 2014. godine - te zamrznuti daljnje razgovore s Bruxellesom.

Bojazan europske političke elite nad ovim promjenama na europskom istoku odmah je izrazio belgijski šef diplomacije Didier Reynerds, koji je uoči sastanka Savjeta ministara vanjskih poslova u Bruxellesu izjavio: “Vidjeli smo rezultat predsjedničkih izvora u Moldaviji. Sada ćemo vidjeti kako je moguće surađivati s novim predsjednikom, koji bi zemlju mogao okrenuti više Rusiji nego EU.”

Zagrljaj tajnog agenta

I prosječan europski čovjek zbunjen je izbornim ishodima u Bugarskoj i Moldaviji: zašto, dovraga, ta europska braća s istoka glasa za proruske političare i Putinove fanove, kad je svega 25 godina prošlo otkad su se jedva izvukli iz opakog i nedemokratskog zagrljaja SSSR-a, čiji je Putin bio tajni agent? Bugarska, za razliku od Moldavije, nije bila sovjetska republika, ali je ipak živjela na lancu SSSR-a, kao dio Varšavskog pakta: otkud sad sentimenti prema Rusiji, nasljednici tog monstruoznog SSSR-a?

Dio razloga za čuđenje europskog čovjeka posljedica je neobjektivnog prikaza SSSR-a u europskoj štampi zadnjih 25 godina. Daleko od toga da branimo jedno nesumnjivo totalitarno društvo, stoji da je SSSR već četvrt stoljeća u zapadnim mainstream medijima sotoniziran kao “carstvo zla”, ili barem izložen “prekomjernom granatiranju” liberalnih argumenata.

Da postoji i druga strana priče, slabo poznata zapadnoeuropskom čovjeku, svjedoči referendum o sudbini SSSR-a koji je proveden 17. ožujka 1991. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: “Držite li neophodnim očuvanje SSSR-a kao obnovljene federacije ravnopravnih suverenih republika, u kojoj će u punoj mjeri biti garantirana prava i slobode čovjeka bilo koje nacionalnosti?”

Od 15 tadašnjih sovjetskih republika, šest ih je bojkotiralo referendum (Armenija, Gruzija, Moldavija i tri baltičke zemlje: Estonija, Latvija i Litva), ali su žitelji svih devet preostalih republika nadmoćnom većinom glasali za opstanak SSSR-a, a protiv samostalnosti vlastitih republika: Azerbajdžan 94,1%, Bjelorusija 83,7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Rusija 73%, Tadžikistan 96,9%, Turkmenistan 98,3%, Ukrajina 71,5% i Uzbekistan 94,7%.

Komunisti protiv Gorbačova

Od 146 milijuna birača s valjanim glasačkim listićima, za opstanak SSSR-a glasalo je 114 milijuna (78%), a protiv 32 milijuna (22%). Od pet građana, četiri su htjela da SSSR nastavi postojanje. Pritom je prosječna izlaznost na referendum bila 80 posto, a niti u jednoj republici nije iznosila manje od 75 posto.

Statistika uvjerljivo pobija mit da se Sovjetski Savez raspao voljom naroda. Komunistička partija Rusije, štoviše, ovog je proljeća od državnog tužilaštva zatražila pokretanje krivičnog postupka protiv tadašnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova – kojeg Zapad slavi kao čovjeka koji je rasformirao zlo carstvo - zbog “izdaje domovine” i “neispunjavanja narodne volje”.

“Te 1991. većina građana zemlje glasala je za očuvanje SSSR-a. Međutim, Mihail Gorbačov, iako je imao potrebna ovlašćenja, nije ispunio volju birača i nije preuzeo nikakve akcije kada je u pitanju očuvanje SSSR-a. Krivci moraju biti kažnjeni”, poručio je Maksim Surajkin, lider partije Komunisti Rusije.

Razumno je pretpostaviti da tih 114 milijuna građana bivših sovjetskih republika nisu za opstanak SSSR-a glasali zato što vole živjeti u totalitarizmu, nego zato što im je taj sistem ipak uspio dati egzistencijalnu sigurnost, stabilnost i društveni red. Tu dolazimo do drugog dijela razloga zbog kojih su građani Moldavije i Bugarske u nedjelju glasali za političke opcije koje otvoreno agitiraju za pomak od Bruxellesa prema Moskvi. Jer im u ovih 25 godina Bruxelles nije pružio ni sigurnost ni stabilnost, a ni red. Moldavija je i dalje najsiromašnija zemlja Europe, a Bugarska i devet godina nakon ulaska u EU najsiromašnija članica.

Razumljivo je zbog čega na istoku Europe opada entuzijazam za EU i jača proruski sentiment. Zapad nije ispunio očekivanja istočnih Europljana i oni se vraćaju moskovskom ishodištu: od briselske maćehe k ruskoj majčici. Stoga bi i Europska unija morala redefinirati politiku prema Rusiji.