Četiri laste možda čine proljeće

Slobodna Dalmacija - 15.rujna, 2018

LIJEVI INTELEKTUALCI KOMENTIRAJU ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE

Šibenska deklaracija polazi od analize postojećeg stanja u Hrvatskoj. ‘ Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija’, stoji u prvoj rečenici dokumenta

Mali korak za aktualnu političku scenu u Hrvata, ali potencijalno veliki za budućnost hrvatske ljevice – tako bi se mogla okarakterizirati politička akcija koju su prošle subote u Šibeniku izveli čelnici Nove ljevice, Radničke fronte, SRP-a i ORaH-a, kada su kolektivno potpisali „Šibensku deklaraciju o uspostavi ujedinjene ljevice – zajedničke platforme lijevih snaga“. Tim dokumentom ove su četiri izvanparlamentarne partije (ORaH se može gledati i kao „zelena stranka“) simbolički najavile svojevrsno „lijevo proljeće“, odnosno učinile prvi formalni korak prema zajedničkom nastupu hrvatske ljevice u političkom životu zemlje.

Nova lijeva platforma nije slučajno promovirana u Šibeniku. Osim upečatljive antifašističke povijesti toga grada (koji je od svih jugoslavenskih gradova dao najviše poginulih boraca na Sutjesci), Šibenik se na suvremenoj ljevičarskoj sceni Hrvatske izdvaja i po tradicionalnom Festivalu alternative i ljevice (FALiŠ), koji je ovog rujna doživio šesto izdanje: javno potpisivanje Šibenske deklaracije odvilo se upravo na kraju završne večeri ovogodišnjeg FALiŠ-a, čime je ovaj festival samo produbio svoju temeljnu kulturnu funkciju.

SDP protiv radnika

Gledajući potpisnike Šibenske deklaracije, odmah upada u oči da je SDP isključen iz priče, odnosno da se radi o strankama koje su politički pozicionirane ljevije od Socijaldemokratske partije, koja se smatra stožernom strankom hrvatske ljevice. No potpisnici deklaracije drže da SDP ne samo što nije okosnica tuzemne ljevice, već nije niti njen dio, što je za list „Novosti“ naznačio inicijator potpisivanja deklaracije, predsjednik Nove ljevice dr. Dragan Markovina:

„Da je SDP doista provodio lijevu politiku, gotovo je posve izvjesno da nijedna od ovih stranaka ne bi bila osnovana“, kazao je Markovina, dok je Vesna Konigsknecht iz SRP-a specificirala zbog čega mnogi ljevičari ne drže SDP ljevicom:

„Po pitanju odnosa prema radništvu SDP definitivno nije ljevica. Dva puta su bili na vlasti, oba puta su mijenjali zakon o radu, oba puta na štetu radnika. No SDP je zadržao neke elemente lijevog svjetonazora kao što su antifašizam, prava žena, prava manjina i sl., pa ga šira javnost percipira kao lijevu stranku. Lijevi blok, da bi bio prepoznat, po našem mišljenju treba snažnije naglasiti svoje klasno opredjeljenje. (…) trebamo se obraćati ljudima koji žive od svog rada“, rekla je Konigsknecht.

Spomenuta deklaracija polazi od analize postojećeg stanja u Hrvatskoj. A stanje nije blistavo. „ Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsolidirana demokracija ni ekonomija“, stoji u prvoj rečenici deklaracije.

„S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU. (…) Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika) vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijeloveprehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednimzemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje oostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji“, kaže se u deklaraciji.

Crkveni porez, minimalna mirovina…

Dalje se notira kako su „ plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi“, odnosno da su „pale na 37% prosjeka zapadne Evrope“, spominju se „visoka nezaposlenost“, „veliki broj atipičnih ugovora o radu“ i „ širenje prekarnih modela zaposlenja“ , zbog čega je „oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija“. Ističe se i da je u Hrvatskoj „preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija“.

Zbog svega toga, tvrde potpisnici, „Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji žele promjenu opisane paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra“.

Zaključno se u deklaraciji poziva na borbu za novi društveni ugovor, pri čemu navodimo neke od spomenutih stavki: prijenos ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice; ukidanje županija i dijela općina; jačanje radničke participacije; uvođenje progresivnih poreza, uključujući crkveni i ekološki porez; jaka socijalna mreža sigurnosti; zajamčena minimalna mirovina viša od iznosa granice siromaštva; potpuno provođenje kurikularne reforme; besplatno obrazovanje od vrtića do doktorata za sve; demilitarizacija društva; smanjenje vojnog proračuna na jedan posto državnog proračuna; promocija tolerancije i suradnje sa susjedima…

Izdvojeno mišljenje Radničke fronte

Zanimljivo je da deklaracija ima i dodatak, odnosno izdvojeno mišljenje Radničke fronte, koja je htjela naglasiti oštricu klasnog pitanja kao ključne teme kojom bi se ujedinjena ljevica trebala baviti, pošavši od toga da „radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista i radnika“.

„ Ta politika podrazumijeva reindustrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privrednesubjekte bez obzira na njihovo vlasništvo“, stoji u tom dodatku, u kojem se navodi i kako je nužno „smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem“.

O perspektivama ovog političkog projekta i šansama da potpisnici Šibenske deklaracije u budućnosti izbore mjesto u lijevom dijelu sabornice razgovarali smo s nekima od uglednih ljevičarskih intelektualaca koji su nekoć i sami bili članovi SDP-a, prije nego što su se razišli s tom strankom, što je među prvima učinio dr. Nikola Visković, koji je SDP napustio već 1991. godine.

- Ja sam dvaput sazivao sastanke u Splitu radi ujedinjenja ljevice, i drago mi je što se napokon ide u tom smjeru – kaže nam dr. Visković, te nastavlja:

- Ne bih htio biti destruktivan, ali moram reći neke stvari. Radnička fronta tvrdi da su oni jedina prava ljevica, pa SRP kaže da su to jedino oni, a onda Nova ljevica kaže da su oni jedini „novi ljevičari“. Oni bi trebali u Splitu sazvati širi sastanak ljevice i razgovarati bez ikakvih uvjeta i primisli. Dobro je što je u tu kombinaciju ušao i ORaH, jer bez „zelene dimenzije“ nema ništa – ocjenjuje Visković.

Škola slobodna od vjere

Naš sugovornik se slaže da je SDP daleko od onoga što bi suvremena lijeva partija morala biti, ali ipak drži da bi potpisnici Šibenske deklaracije na izbore trebali ići zajedno sa SDP-om, jer je to „ipak stožerna stranka“:

- Ove male lijeve stranke mogu u nekim gradovima postići dobar rezultat, ali to nije dovoljno da dobiju jednog zastupnika. Onda se sjedne sa SDP-om i kaže: „Mi vas ne poštujemo, ni vi nas, ali ‘ajmo se dogovoriti da vi na svojoj listi na treće ili četvrto mjesto stavite nekog od nas, a mi u „dotu“ donosimo pet ili šest posto glasova, pa ljevica neće imati 18 nego 24 posto.“ Također mislim da se trebaju javiti svima koji su izbačeni iz SDP-a – sugerira Visković.

Ovaj bivši SDP-ovac smatra da bi jezgra programa ujedinjene ljevice morala počivati na nekoliko snažno izraženih stavki:

- Prvo, antiklerikalizam. Vjeru treba izbaciti iz škole, to nema nigdje u Europi, osim u istočnim državama. U Italiji i Francuskoj toga nema. Drugo, antimilitarizam: prekid kupnje oružja i sličnih vojnih poslova. Treće, treba govoriti istinu o privredi. Hrvatska ne može imati tri velika brodogradilišta, pa to nema ni Italija, i to treba reći, a nitko neće. Potom ekologija: valja početi govoriti istinu o klimatskom zagrijavanju. I naravno, antifašizam.

Što se tiče razlika unutar potpisnika Šibenske deklaracije oko pogleda na kapitalizam (Radnička fronta i SRP su antikapitalističke stranke, dok bi Nova ljevica i ORaH promjene provodili unutar postojećeg sistema), Visković tome ne pridaje preveliku pažnju. Veli da je i Kina kapitalistička zemlja – odnosno komunistička zemlja s kapital-odnosima – da je i Lenjin u Ruskoj revoluciji išao kroz NEP uvoditi elemente kapitalizma, te da je i čitavi real-socijalizam zapravo bio državni kapitalizam.

- Ali o tome treba razgovarati. No meni se čini da ove lijeve stranke ne znaju koristiti medije. Oni kažu da ih mediji ignoriraju, što bi mogla biti istina. Ali onda neka se dogovore npr. s „Novostima“, da im u svakom broju lista daju tri stranice separata, pa da se otvore debate o ovim i sličnim pitanjima – poručuje naš sugovornik.

Kurikularna reforma umjesto Marxa

Kad je dr. Visković 1991. napuštao SDP, dr. Vjeran Zuppa bio je član Predsjedništva te stranke. No već 1993. i on je otišao Viskovićevim stopama, nezadovoljan smjerom kojim je SDP krenuo. Međutim, i dalje drži da SDP ipak jest lijeva stranka:

- Ne slažem se da SDP nije stranka ljevice, ali je to stranka bespomoćne ljevice, i svojom bespomoćnošću diskvalificira čitavu ljevicu, koja ionako ima ozbiljne probleme. Što se tiče Šibenske deklaracije, u Europi postoji solucija koja je sasvim protivna duhu te deklaracije. Imate stav ljevice u Italiji i Francuskoj da je potrebno više ljevica, odnosno da ljevica više ne može opstati na principu jedne centralne stranke kao što je SDP. Osobno mislim da je ta ideja o višestranačkoj ljevici s više glasnih ideja vrlo korisna – kaže Zuppa.

Naš sugovornik dodaje da je u Šibenskoj deklaraciji „nabrojeno sve moguće i nemoguće“, ali da je premali naglasak stavljen na kulturu:

- Kultura daje ono što nazivam „licentia politica“, ona u lijevim strankama mora igrati puno važniju ulogu. Također i obrazovno pitanje: ozbiljna i dubinska kurikalna reforma je toliko važna da danas može zamijeniti onu čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu, naime da su „filozofi dosad različito tumačili svijet, a radi se o tome da se svijet promijeni“. Kultura i obrazovanje omogućuju da se promijeni svijet mišljenja i djelovanja – tvrdi naš sugovornik.

Za razliku od Viskovića, Zuppa drži da bi različiti pogledi na kapitalizam mogli u budućnosti raskoliti ujedinjenu ljevicu:

- Kod ljevice je to često pitanje, ljevica neprestano puca baš na tom pitanju. Homogenizacija na lijevom krilu zbog toga je otežana. No ljevici nije potrebna ta vrsta usuglašavanja, već „tonalna određenost“, dakle glasna usmjerenost na ona pitanja u kojima postoji suglasnost. A valjda mogu naći barem dvije-tri stvari oko kojih se slažu – zaključuje Zuppa.

DR. ŽARKO PUHOVSKI

Deklaracija je nedorečena

Za razliku od ostalih sugovornika, dr. Žarko Puhovski nikad nije bio član SDP-a, ali je jedan od najprepoznatljivijih lijevih intelektualaca u zemlji. Ideju ujedinjenja hrvatske ljevice pozdravlja, uz određene primjedbe na sadržaj Šibenske deklaracije:

- Sigurno je dobro da se izmrvljena lijeva politička opcija pokuša okupiti. No deklaracija je previše frazerska, što nije neobično kad se radi o početnom okupljanju, ali je problem što nema novih fraza. Nije naglašena ekološka dimenzija, a to je važno za današnju ljevicu. Nema kritike NATO-a, što je također stavka suvremene ljevice, a traži se ekonomski suverenitet nad bankama: otkad je ljevici važno čija banka eksploatira građane, njemačka ili hrvatska? Traži se da se kulturu tretira kao investiciju, što znači da od kulture želite profit, a to je tipični kapitalizam. Iz toga slijedi da očito postoje vrlo velike razlike unutar te grupe malih lijevih stranaka, što se vidi i po izdvojenom mišljenju Radničke fronte.

Strategijski problem je to što deklaracija ne odgovara na osnovno pitanje ljevice: je li glavna osnova antifašizam ili antikapitalizam? Ako je antifašizam, to je Sedmi kongres Kominterne i Pučka fronta, pa su onda i liberali dobrodošli, ali oni kažu da liberale ne žele. Ako je osnova antifašizam, onda je nositelj ljevice Andrej Plenković, jer on jedini zaustavlja radikalnu desnicu u Hrvatskoj. A ako je osnova antikapitalizam, onda je Plenković glavni protivnik. Po mom sudu, najvažnija priča danas je antikapitalizam i na tome treba raditi, kao što čini europska ljevica. To ne znači da treba ići u revoluciju, ali znači da imate neku strategiju kojom dovodite u pitanje osnovne postavke kapitalizma.

Na ljevici apsolutno postoji prazan prostor, no on je prazan sadržajno – SDP je u zadnjih deset godina profilirao čovjek koji se deklarirao kao liberal i kalvinist - ali ne i politički, jer će SDP dobiti svojih 20 posto bez obzira tko im bio na čelu. Zato je loše što se nigdje ne spominje SDP: trebalo je u deklaraciji reći zašto su oni bolji od SDP-a. Ljudi kojima se oni obraćaju sigurno nisu glasali za HDZ, nego za SDP – ili su apstinenti – pa su morali objasniti zašto je pored SDP-a važna i njihova deklaracija.

Najbolji dio je sama ideja o ujedinjenju, taj osjećaj da je dosta s rascjepkanošću ljevice. Dobro je inzistiranje na osudi prekarijata i prestanku redukcije radničkih prava, iako je trebalo više naglasiti radničko samoupravljanje. Pozitivno je što se govori o drukčijoj međunarodnoj politici Hrvatske, o crkvenom porezu itd., ali čitav tonus deklaracije je dosta neutralan i po meni nije radikalno ljevičarski. A ljevica ipak treba malo radikalizma u odnosu na SDP, da ljudi znaju zašto bi glasali za njih – drži dr. Puhovski.