Četiri zapadna jahača teokracije: Trump, Orbán, Erdoğan i Kolinda

Posted on Aug 4, 2019

ULOGA GOSPODINA BOGA U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU – SLUČAJ REPUBLIKE HRVATSKE

Klerikalni atak na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, nakon što je za „Gloriju“ izjavila da voli vježbati jogu – što je u nekim crkvenim krugovima doživljeno kao katolička aberacija, čak bogohuljenje - otvorili su pitanje o ulozi Boga u demokratskom društvu.

Na Zapadu su država i vjera odvojene već više od 200 godina, još od Francuske građanske revolucije iz 18. stoljeća. Nekad prevladavajuće teokracije – državni oblici koji se ne legitimiraju parlamentarnim izborima nego božjom voljom, i u kojima vladaju svećenici – danas su u cijelom svijetu svedene tek na par slova: Vatikan, Saudijska Arabija i Iran. Neki tu uvrštavaju i tibetansku vladu Dalaj-lame u egzilu.

To ne znači da i na Zapadu povremeno ne izniču političari koji se u državnim poslovima pozivaju na Boga, svoje poteze tumače božjim nadahnućem i općenito se drže kao da Francuske revolucije nije bilo i da smo još uvijek u ranom 18. stoljeću. Takav političar je aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump, koji rado ističe da je u Bijelu kuću došao „zahvaljujući Božjoj pomoći“.

Europski političari, pak, mahom znaju da žive u eri nakon Francuske revolucije i ne dopuštaju sebi da pobrkaju sekularnu i sakralnu državu. Rijetke iznimke su mađarski premijer Viktor Orbán – koji tvrdi da borbom protiv liberalne demokracije spašava kršćansku Europu – i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, iako je upitno koliko Turska pripada Zapadu. No većina europskih državnika svoju religioznost čuva u privatnom prostoru i ne dijeli je s gomilom – ne što se srame, već da je ne bi profanirali - prema pouci čuvenog britanskog moralnog filozofa i mistika Aldousa Huxleya:

„‘Gdje se dvoje ili troje okupe u moje ime, tu sam ja među njima’. Među dvije ili tri stotine, božanska prisutnost postaje problematičnom. A kada se brojevi mjere u tisućama, ili desetinama tisuća, vjerojatnost da je tu prisutan Bog, u svijesti svakog pojedinca, spušta se gotovo do točke nestajanja“, piše Huxley u eseju „O samotranscedenciji“.

Gospodin Bog, moj kolega

Hrvatska je po ovom pitanju izvanserijska zemlja u Europi. Da su sklonost jogi javno priznali čelnici Švedske, Danske, Francuske ili Luksemburga, to bi u tamošnjim javnostima prošlo nezapaženo, otprilike kao da su izjavili da u slobodno vrijeme vole zalijevati kupus, rješavati križaljke ili izrađivati drvene jedrenjake. Zašto onda u Hrvatskoj jedna benigna izjava predsjednice o jogi izaziva politički potres, i to nepovoljan za nju (jer joj kritike dolaze iz vlastite izborne baze)?

Odgovor je jednostavan: jer u Hrvatskoj Crkva ima – u odnosu na standarde zapadnih demokracija - neprimjereno velik utjecaj na politička zbivanja. Teško da ima zemlje u Europi, osim možda Poljske, u kojoj toliki utjecaj na izborne ishode imaju propovijedi seoskih župnika uoči izbora.

Mora se reći da i sama predsjednica Hrvatske svojim političkim ponašanjem – od čestih pozivanja na Boga do javnog pjevanja „Krista na žalu“ u eteru Hrvatskog katoličkog radija – omogućava, čak i potiče prerastanje Crkve u Hrvata iz vjerske organizacije u politički faktor. Tako je prije samo par dana, na dočeku posmrtnih ostataka hrvatskog vojnika Josipa Briškog, poginulog u Afganistanu, obraćajući se njegovim roditeljima rekla da će za njihova sina osobno agitirati kod Svevišnjeg:

„Jedino vam mogu iskazati duboku sućut zbog gubitka vašeg sina, oca i brata te zamoliti Boga svemogućeg da vam pruži utjehu, a Josipa primi u Kraljevstvo Božje“, rekla je Kolinda, kao da ima neki poseban kanal komunikacije sa Stvoriteljem, nedostupan drugim smrtnicima: kao da je Gospodin Bog tek jedan od državnika s kojima se susreće po prirodi posla.

No ta izjava nije izazvala gnjev katoličkih radikala. Njih je razbjesnilo nešto drugo – Kolindine simpatije prema jogi! Pop Ike Mandurić, ikona klerikalne desnice, dramatično je ustvrdio da predsjednica „odvraća narod od katoličke vjere“!

Bog – Sekularna država: 7:2

I dok javnost raspravlja skreće li doista predsjednica prema hinduizmu, ova joginska „bura u čaši vode“ prilika je da se podsjetimo kako je Gospodin Bog uopće završio u službenom diskursu Republike Hrvatske. Stariji se sjećaju: to se zbilo sasvim slučajno.

Bilo je to 1992. godine, kada je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman pri polaganju predsjedničke prisege prekršio zakonske paragrafe koji propisuju kako izgleda tekst prisege, te samoinicijativno dodao rečenicu: „Tako mi Bog pomogao!“

Te ratne 1992. nitko mu se nije usudio reći da je prekršio zakon i nagrdio samu sekularnu suštinu Republike Hrvatske. Štoviše, taj je njegov dodatak 1997. ozakonjen kao integralni dio predsjedničke zakletve, pa su ga svečano izricali i svi potonji predsjednici, uključujući agnostika Ivu Josipovića.

Nakon više građanskih tužbi zbog neustavnosti „božje prisege“, Ustavni sud se 2009. prvi put sastao da odluči može li ta Tuđmanova rečenica ostati, ili ona ipak krši temeljne norme sekularne države. Ustavni suci vijećali su ravno osam godina, da bi 2017. odlučili da Bog ostaje u sekularnoj zakletvi.

Rezultat je pritom bio 7:2, budući da su ustavni suci Lovorka Kušani Andrej Abramović glasali protiv, odnosno imali izdvojena mišljenja, držeći da je „obavljanje javne dužnosti u ovisnosti o bilo kakvom djelovanju iz područja vjere izravno suprotno ustavnom principu odvojenosti države od vjere“.

Tako je Bog u Hrvatskoj uvjerljivo pobijedio sekularnu državu s čak pet golova razlike. Očekuje se da će uzvrat biti samo formalnost.