Che je bio moderni Spartak

50 GODINA OD SMRTI CHE GUEVARE: JERKO GRGA, BIVŠI DIPLOMAT SFRJ U BOLIVIJI, AUTOR JE KNJIGE O SLAVNOM GERILCU

On je, po meni, pomalo djetinjast. Sentimentalan. Najbliže mi je da ga smjestim između Don Quijotea i Robina Hooda, a u nekim stvarima mi je kao novi, suvremeni Spartak. I njegova supruga Aleida piše da je Che pročitao roman o Don Quijoteu bar šest puta

Pedeset je ljeta prošlo od smrti Ernesta Che Guevare, argentinskog doktora koji je žrtvovao medicinsku karijeru da bi poveo svjetsku marksističku revoluciju. Tog 9. listopada 1967., kad su ga bolivijski vojnici strijeljali u zgradi škole u selu La Higuera, umro je čovjek, a rođen mit: glavni junak zauvijek će imati 39 godina, dugu kosu i bradu, oštar pogled u budućnost, i do smrti će vojevati protiv kapitalizma. U svakom naraštaju bit će idealista koji će uvažiti socijalnu i društvenu podlogu tog mita.

Che Guevara je u Boliviju stigao u studenome 1966., prerušen i pod lažnim imenom. Istog mjeseca, ali pod pravim imenom, u Boliviju je sletio i tada 31-godišnji Jerko Grga iz Segeta kod Trogira, da preuzme dužnost otpravnika poslova u ambasadi SFRJ u La Pazu. Grgu će i kasnije put voditi na ključne toponime Che Guevarina života: nakon Bolivije (1966.-1970.), kao karijerni diplomat službovat će na Kubi (1972.-1977.) i u Meksiku (1981.-1984.).

Mnogo godina potom Grga će napisati knjigu “Che: Zašto i za koga se je žrtvovao” (Naklada Bošković, Split, 2012.), koristeći svoje poznavanje Latinske Amerike – karijeru je završio u Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ, kao načelnik Uprave za Latinsku Ameriku i Karibe – da osvijetli sudbinu argentinskog sina, jedinog čovjeka u povijesti koji se iz gerilske džungle (Kube) uspeo do govornice Generalne skupštine UN-a i potom se vratio u gerilsku džunglu (Bolivije), odbacivši sve sinekure i povlastice koje je imao.

Povodom Cheova smrtnog jubileja, posjetili smo danas 82-godišnjeg Jerka Grgu u njegovoj kući u Segetu te razmotrili njegove uspomene na vrijeme kada su on i Che boravili u istoj zemlji.

- Sjećate li se kad ste saznali da je Che Guevara u Boliviji?

- Stanovništvo Bolivije je to saznalo 23. ožujka 1967., tad je bila prva bitka, prvi oružani susret Chea s bolivijskom vojskom. A ja sam saznao dva mjeseca ranije, krajem siječnja.

- Kako ste saznali?

- Imao sam dobre kontakte s Jorgeom Suarezom, vlasnikom i direktorom lista “Jornado”. To je bio dnevni list koji izlazi popodne, pa bi Suarez završio posao oko 14 sati i došao kod mene u ambasadu na viski. I nakon par čašica bi se opustio. Rekao mi je da se u Boliviji priprema gerila i da joj je na čelu Che Guevara.

- Kako je Suarez znao da je Che u Boliviji?

- Bio je dobar prijatelj s ministrom policije Antoniom Arguedasom, agentom CIA-e, koji je neko vrijeme bio i suvlasnik “Jornada”. Suarez je imao dobar odnos i s Komunističkom partijom Bolivije i njenim vođama, pa je za gerilu mogao znati i preko komunista, jer je predsjednik KP Bolivije Mario Monje posjetio Chea u kampu.

- Taj sastanak navodite kao jedan od uzroka propasti gerile?

- Monje je došao u Cheov kamp na Staru godinu 1966. i zatražio od njega da političku i vojnu vlast nad gerilom imaju Bolivijci. Che je to odbio, pa je Monje rekao da Partija neće stati iza gerile.

- Zašto je Che odbio tu ponudu?

- Che je Boliviju vidio kao prvu etapu kontinentalne revolucije, koja se po njegovom planu trebala preliti u ostale zemlje Latinske Amerike, i nije htio da ga komunističke partije ograničavaju. Osim toga, držao je da su latinoamerički komunisti iznevjerili oružani model revolucije, koji je on smatrao jedinim načinom za promjenu društva u nerazvijenim zemljama.

- Vi smatrate da je Che na tom sastanku donio pogrešnu odluku?

- KP Bolivije trebala je biti glavna logistička baza njegove gerile. Tko bi mu drugi slao nove borce, oružje, hranu i lijekove za astmu, od koje je patio? Monje mu je sve to nudio, ako prepusti makar političku komandu, ali Che je odbio. Monje mu je rekao: “Izgubit ćeš glavu!” Kasnije se pokazalo da je gerila stradala i zbog nemogućnosti opskrbe i popune ljudstvom.

- U knjizi problematizirate i druge Che Guevarine poteze, od samog izbora Bolivije do strategije na terenu?

- Che je prethodno napisao knjigu u kojoj analizira gerilski rat i navodi nužne uvjete da bi rat uspio: nezadovoljstvo masa, podrška naroda, postojanje organiziranog otpora, plus da je vodstvo gerile domaće. A gotovo ništa od toga u Boliviji nije bilo ispunjeno. Che je pošao od toga da je Bolivija bila najsiromašnija zemlja Južne Amerike, ali je podcijenio nepostojanje drugih faktora.

- Kako to da u siromašnoj zemlji narod nije bio nezadovoljan?

- Većina naroda u Boliviji su seljaci Indiosi, mahom nepismeni, koji su prethodno u agrarnoj reformi dobili svoj komad zemlje i nisu imali razloga za pobunu. A tadašnji predsjednik Bolivije, general Rene Barrientos, bio je poluindijanac, od majke Indijanke, i on se seljacima obraćao na njihovom kečua jeziku. Još je u kolovozu 1966., tri mjeseca prije Cheova dolaska, pobijedio na izborima i stekao ustavni legitimitet.

To znači da bolivijski seljak nije bio motiviran da mijenja društveno stanje. A djelovala je jaka antikomunistička propaganda Barrientosova režima, u sprezi s Katoličkom crkvom: oni su seljaku govorili da će mu komunisti uzeti zemlju. Mislim da u tim uvjetima Che nije imao nikakve šanse. Seljaci su ga i izdali vojsci.

- U knjizi sugerirate da je Che otišao s Kube zbog sukoba s Fidelom Castrom?

- Nije tajna da su Che i Fidel imali različite poglede na razvoj Kube. Kulminacija se događa početkom 1965., kada Che ide na Konferenciju afroazijske solidarnosti u Alžir, gdje kritizira nesocijalističko ponašanje nekih socijalističkih država. Kazao je da bi bogate socijalističke zemlje morale pomagati nerazvijenima, graditi im tvornice i besplatno slati oružje, a ne trgovati po svjetskim cijenama, što je bila jasna aluzija na SSSR. A Fidel je znao da bez oslonca na SSSR Kuba ne može preživjeti, i baš u to vrijeme šalje brata Raula u Moskvu na Konferenciju komunističkih partija. I tu dolazi do raskola.

- Što se točno dogodilo?

- Četrdeset godina kasnije Cheova udovica Aleida March u memoarima opisuje što se dogodilo na aerodromu u Havani, kad je Che sletio iz Alžira. Dočekali su ga braća Castro i Aleida. Ona piše da je Fidel kritizirao Chea zbog “neodgovornosti”, dok ga je Raul nazvao “trockistom”, što je tada bila vrlo ozbiljna optužba. Aleida kaže da je Che bio potpuno zatečen. Ne mislim da je tu došlo do prekida odnosa, ali je taj sukob utjecao da Che ubrza odluku o napuštanju Kube, prije nego su pripreme za odlazak u Boliviju bile gotove.

- U knjizi prozivate Fidela što nije izvukao Chea iz Bolivije?

- Cheova zaštitnica u Boliviji, grupa koju je vodio kubanski komunist Joaquin Nunez, član ÇK¨KP Kube, likvidirana je 31. kolovoza 1967., što je bolivijski radio odmah javio, pa je Fidelu istog dana moralo biti jasno da je Che u klopci. A bilo je još 40 dana vremena da s Kube pošalje komandose po njega. Fidel je kasnije takvu ideju nazivao “fantazijom”, ali tih godina Kuba ima 300.000 vojnika u Angoli: ako možeš takvu masu slati preko oceana, kako ne možeš par komandosa u Boliviju? U svakom slučaju, Chea vidim pozitivnije nego Fidela. Ali Fidel je bio ne samo političar, nego i državnik. A Che nikad nije bio državnik, već junak.

- Razmatrate i je li se Che mogao/trebao ubiti uoči zarobljavanja?

- Od revolucionara se očekivalo da ne dopuste da ih zarobe, pa Fidel kasnije u govorima ukazuje da se Che nije mogao ubiti jer mu je puška bila onesposobljena, a u pištolju nije imao metaka. Jer su se pojavile kritike na račun Chea, pa ga Fidel pravda. Kad čitate Cheov “Bolivijski dnevnik”, možete vidjeti da se on namjeravao ubiti. Ali kapetan Gary Prado, koji je zarobio Chea i razgovarao s njim zadnju noć, tvrdi da ga je Che pitao gdje će mu se suditi, u kojem gradu. Che je mislio da će mu biti suđeno, te je očito namjeravao suđenje iskoristiti za propagandu komunizma i kritiku kapitalizma, kao što su to činili Fidel, Tito i Georgi Dimitrov. Zato se nije ubio.

- A je li se mogao ubiti? Čime, ako nije imao metaka?

- Kapetan Prado u svojoj knjizi “Žrtvovana gerila” tvrdi da Cheova puška, kad ga je zarobio, jest bila onesposobljena, ali da je u pištolju imao šaržer metaka. Potvrđuje da je Che bio ranjen u nogu, ali tvrdi da se mogao ubiti. Che je bio blistav govornik i vjerojatno je htio od suđenja napraviti komunistički spektakl, što ni bolivijskim vlastima ni SAD-u nije odgovaralo. Zato je smaknut.

- Kako komentirate optužbe da je Che bio surov ratnik?

- U ratu mnogi ubiju iz razloga koji nije zločinački.

- Mislim na to da je nakon rata, kao šef vojnog suda u Havani, potpisivao smrtne presude za zarobljene protivničke oficire?

- On je bio stranac i namjerno su taj najdelikatniji posao dali njemu.

- Kako generalno ocjenjujete njegov lik i djelo?

- Bio je pravi komunist, možda jedini pravi. Ja njega gledam pozitivno jer je bio jedini čovjek na Kubi koji je imao pravo snabdijevati se u diplomatskim magazinima, a da je to odbijao. Njegova supruga u memoarima piše o tome. Che je bio valjda jedini visoki kubanski funkcionar koji nije koristio privilegije položaja. On je držao da komunistu privilegije nisu potrebne.

I druge stvari – preko tjedna ministar, a svaki vikend bi s ljudima sjekao šećernu trsku. Zbog takvih stvari ga omladina širom svijeta i danas voli: da on nije imao takvu ljudskost, ne bi bio toliko poznat i popularan.

Bio je, po meni, pomalo djetinjast. Sentimentalan. Najbliže mi je da ga smjestim između Don Quijotea i Robina Hooda, a u nekim stvarima mi je kao novi, suvremeni Spartak. I Aleida piše da je Che pročitao roman o Don Quijoteu najmanje šest puta.