Do istrage crne ili bijele

Slobodna Dalmacija, 10.srpnja, 2016

Pokret ‘Životi crnaca su važni’ zasad se zadovoljava vođenjem kampanja i prosvjeda protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne jamči da Micah Johnson neće postati mučenički uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca

Nakon masakra u Dallasu i pet ubijenih (bijelih) policajaca rasne tenzije su narasle do američkog neba, pa The New York Post na svojoj naslovnici konstatira: “Građanski rat”. A bivši zastupnik američkog Kongresa Joe Walsh otišao je i korak dalje, pa je - kao da provodi križarsku mobilizaciju “bijele Amerike” – na jednoj od društvenih mreža ostavio sljedeći post: “Ovo je sada rat. Čuvaj se Obama. Čuvajte se nasilnici iz pokreta ‘Životi crnaca su važni’. Prava Amerika dolazi po vas.”

To je reakcija. Da budemo precizniji u ovoj rasnoj nejednadžbi: to je bjelačka reakcija na crnačku reakciju nastalu povodom bjelačkog ubojstva crnog čovjeka, puta dva.

Jer, dva su Afroamerikanca prethodnih dana ubijena od policije – Alton Sterling u utorak u Louisiani, Philando Castile u srijedu u Minnesoti - i to je bio “okidač” za “krvavi četvrtak” u Dallasu, kada je Afroamerikanac Micah Xavier Johnson, ratni veteran iz Afganistana, poluautomatskom puškom ubio pet i ranio sedam američkih policajaca, prije nego ga je policija ubila eksplozijom robota bombe. Višestruki ubojica prethodno je policijskim pregovoračima rekao da je ljut zbog policijskih ubojstava crnaca i da želi “ubiti bijelce, prvenstveno bijele policajce”.

Tko god je u četvrtak na internetu vidio snimku policijskog ubojstva Philanda Castilea (koje je njegova djevojka sa suvozačkog sjedišta prenosila preko Facebooka praktično u realnom vremenu, dok je njena četverogodišnja kćer izbezumljeno vrištala na zadnjem sjedištu), a samo u noći sa srijede na četvrtak tu je snimku vidjelo tri milijuna ljudi, nije mogao biti pretjerano iznenađen kad je nekoliko sati kasnije na portalima vidio vijest o afroameričkoj osveti u Dallasu.

Glineni golubovi tamne kože

Ne radi se tu o relativiziranju ubojstva policajaca, nego o razumijevanju uzročno-posljedične veze između policijske brutalnosti prema Afroamerikancima i brutalne osvete za kojom je posegnuo jedan od Afroamerikanaca. Ruku na srce, bilo je samo pitanje vremena kada će iz afroameričke zajednice SAD-a stići ovakva vrsta reakcije na policijsko nasilje kojim su izloženi pripadnici te zajednice.

Brojni primjeri zadnjih godina svjedoče da na američkim ulicama od policijskih metaka Afroamerikanci ginu kao glineni golubovi, često bez ikakva povoda i opravdanja. Objavljene su statistike koje kazuju da američki građanin tamne kože ima devet puta veću šansu da bude ubijen od policije nego njegov bijeli parnjak. I guverner Minnesote Mark Dayton je u četvrtak – dan nakon ubojstva Philanda Castilea, a nekoliko sati prije pokolja u Dallasu – izjavio da je Castilo izgubio život “barem djelomično zbog boje kože”.

Čak je i generalni tajnik UN-a Ban Ki-moonzatražio “duboku i nepristranu istragu” o ubojstvima Castilea i Sterlinga, naglasivši da “ti incidenti još jednom ističu potrebu dubinskog rješavanja problema diskriminacije, koja uključuje i rasne nejednakosti u primjeni zakona”, dok je predsjednik SAD-a Barack Obama pozvao Ameriku da se nužno suoči s “pojavama rasnih predrasuda” u policijskim redovima. Poznati afroamerički aktivist i propovjednik Jesse Jacksonoptužio je, pak, Donalda Trumpai njegove pristaše da su “odgovorni za širenje straha koji je pridonio ovoj tragediji”.

Gnjev s dna piramide

Nakon što je objavljeno da je ubijeni ubojica policajaca djelovao sâm i nepovezan s bilo kojom radikalnom skupinom ili terorističkom organizacijom, američkim vlastima kao da je laknulo: očito su strahovale da je bijes Afroamerikanaca možda već porodio takvu skupinu ili organizaciju. Ali to ne znači da takva organizacija neće biti ustrojena već sutra ili prekosutra, ako se nešto bitno u američkom društvu ne promijeni.

Afroamerički bunt zbog policijske brutalnosti tako zasad ostaje kanaliziran u okviru protestnog pokreta “Životi crnaca su važni” (“Black Lives Matter”), koji je nastao 2013. kao reakcija na prekomjernu policijsku silu prema Afroamerikancima. Ovaj pokret zasad se zadovoljava time što vodi kampanje i prosvjede protiv nasilja nad crncima, ali ako se to nasilje ubrzo ne smanji, nitko ne može jamčiti da Micah Xavier Johnson neće postati mučenički idol i uzor novim generacijama gnjevnih Afroamerikanaca, koje će stvari postaviti na stari balkanski način, “do istrage vaše ili naše”.

I ne radi se tu samo o policijskom nasilju prema Afroamerikancima, nego i o njihovom općenito podređenom društvenom položaju i statusu u Sjedinjenim Državama, o što se može svojim očima uvjeriti svaki posjetitelj SAD-a, već i prema poslovima koje Afroamerikanci pretežno obavljaju. Čak i u najkozmopolitskijem američkom gradu, dakle New Yorku, ta rasno-socijalna podjela vidljiva je od aerodroma John. F. Kennedy do kapitalističkih ulica Manhattana: točno se vidi da su bijelci na vrhu, a Afroamerikanci na dnu socioekonomske piramide.

Kaže naš narod: “Krčag ide na vodu dok se ne razbije.” Ili tako nekako.