Dobri čovjek Nicholas
Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 16.travnja, 2016
Posebni izaslanik State Departmenta za holokaust u kratkom je posjetu Hrvatskoj iskazao biblijske sposobnosti, učinivši da gluhi čuju i slijepi progledaju
Čovjek je došao tiho i promijenio Hrvatsku. Boravio je kod nas svega nekoliko sati, u ponedjeljak, ali nakon njegova odlaska Hrvatska više nije bila ista zemlja. Čovjek se zove Nicholas Dean, a po funkciji je posebni izaslanik američkog State Departmenta za holokaust.
Ne znam ništa o tom čovjeku. Možda je prznica, nezgodan karakter, možda sluša narodnjake i navija za Dinamo, ali svejedno - tog tipa trebalo bi nekako zadržati u Hrvatskoj. Po mogućnosti zauvijek. Ili barem dok ova HDZ-ova koalicija ne izgubi vlast i dok je ne zamijeni netko tko će znati ishod Drugog svjetskog rata i razliku između fašizma i antifašizma, netko tko svojim političkim djelovanjem neće izazivati bojkot komemoracije za žrtve Jasenovca i sramotiti nas pred svijetom, jer o tom bojkotu ovih dana pišu i najuglednije svjetske agencije.
Pretpostavljam da se ta ideja čovjeku baš i ne bi svidjela, vjerojatno bi preseljenje iz Amerike u Hrvatsku doživio kao degradaciju, ali zaboga, mora postojati način da to izvedemo. Možda da mu ponudimo neki od jadranskih otoka ili što se već sviđa strancima u našoj zemlji. Valjda naše obavještajne službe mogu istražiti što gospodin osobito voli, pa mu to onda servirati svakog Božjeg dana, dokle god je ova ekipa na vlasti.
Jer čovjek je čudo. Doslovno je u tih nekoliko zagrebačkih sati iskazao biblijske sposobnosti: nije s tri ribice nahranio gladnu gomilu niti je hodao po vodi na Jarunu, ali je učinio da gluhi čuju i slijepi progledaju. Svoje čudotvorne moći nije demonstrirao na velikom uzorku građana, ali je ciljna skupina bila pomno odabrana: šefica države, premijer i oba potpredsjednika Vlade.
Ne znamo što im je govorio u odvojenim susretima, ali svo četvero je nakon njegova posjeta naprasno shvatilo ono na što ih brojni novinari, intelektualci i umjetnici upozoravaju već mjesecima – da je hrvatsko društvo opasno zaglibilo u fašizaciju i povijesni revizionizam, te da je krajnji čas da oštro i nedvosmisleno osude probuđenu zmiju NDH-nostalgije.
Efekti Deanovog boravka u Zagrebu bili su upravo magični i manifestirali su se istog dana, ponajviše na području osjetilnih sposobnosti četvero službenika koji tvore naš državni vrh.
Oni koji su tri tjedna ranije na stadionu u Osijeku, za vrijeme nogometne utakmice Hrvatska-Izrael, bili gluhi na ustaško skandiranje tisuća ljudi, u ponedjeljak su, nakon razgovora s Deanom, naglo shvatili da je ustaški logor smrti Jasenovac “najveća ljaga za Hrvatsku”.
Oni koji su mjesecima bili slijepi na ulične filoustaške marševe i zabrinuta pisma predstavnika manjina o stanju o zemlji, sada su požurili ustaški režim napokon nazvati zločinačkim, a usput su se sjetili da antifašizam nije floskula nego jedan od ustavnih temelja hrvatske države.
Oni koji su s imidžom novih reformskih snaga cijeli taj proces fašizacije promatrali s ministrantskom suzdržanošću i čak svojim bliskim suradnicima dopuštali da ljude koji o fašizaciji govore javno optužuju da “rade isključivo protiv države” – čime su samo pospješili nazadne procese u društvu - sada su također osudili ustaško zlo.
Aždaja boljševizma
Vjerovali ili ne, nacistički režim koji je u Hrvatskoj vladao od 1941. do 1945. tog ponedjeljka je, nakon razgovora državnog vrha s Deanom, osudio čak i Tomislav Karamarko. Prvi potpredsjednik Vlade nije, doduše, u toj osudi uspio izustiti riječi “ustaše” i “NDH”, ali već je i njegovo javno žaljenje i suosjećanje sa svim žrtvama holokausta, premda mali korak za čovječanstvo, ipak veliki korak za njega.
No, čini se da je gospodin Dean prebrzo otišao iz Hrvatske, jer se samo dva dana kasnije taj isti Karamarko u Hrvatskom saboru opet stropoštao u neku paralelnu stvarnost, požalivši se kako opozicija ne vidi da je “oko nas svuda boljševizam” i “žal za boljševizmom”. Kao i obično, fakti govore protiv njega, jer je čak i nekadašnja Komunistička partija Jugoslavije od boljševizma odustala još u prvoj polovini 20. stoljeća.
Konkretno, zadnji slučaj kad je netko u Hrvatskoj o boljševizmu govorio pozitivno zabilježen je uoči Drugog svjetskog rata, tamo krajem 1930-ih godina, kad se budući antifašistički vođa Josip Broz Tito vratio iz SSSR-a i još uvijek slijedio upute Kominterne, prije nego će se i on obračunati s boljševizmom i kreirati potpuno drukčiji tip socijalizma, do danas nedosegnut u svijetu.
Aždaja boljševizma na ovim je prostorima mrtva već dobrih 75 godina, ali to prvom potpredsjedniku naše Vlade nimalo ne smeta da se hrabro uhvati ukoštac s njom. Možda je cijenjeni gospodin Nicholas Dean ipak prekratko boravio u Hrvatskoj. Da ne spominjemo kako uopće nije stigao porazgovarati s ministrom Hasanbegovićem.