DON IVAN GRUBIŠIĆ – IN MEMORIAM: Vječni disident

Slobodna Dalmacija - 20. ožujka, 2017

DON IVAN GRUBIŠIĆ – IN MEMORIAM:

Umro je don Ivan. Prezime ni ne treba napisati, svi znaju o kome je riječ: vjernici i ateisti, lijevi i desni, psovači i psovani, štovatelji i protivnici. Čovjek tihoga glasa, iza kojeg ostaje zvučna tišina, dvanaest napisanih knjiga i tisuće propovijedi – crkvenih i građanskih – kojima je svjedočio da kršćanski humanizam nije tlapnja.

Svećenik i dušobrižnik, župnik i pastoralni djelatnik, pisac i publicist, sociolog i sveučilišni profesor, javni predavač i građanski aktivist, političar i saborski zastupnik – mnogobrojna su određenja krasila ovog humanističkog intelektualca koji je u noći sa subote na nedjelju blago preminuo u Gospodinu. Pa ipak, ako bismo birali određenje koje bi presudno obilježilo tog čovjeka, tada nam se nameće riječ – disident.

Taj je tegobni biljeg don Ivan ponio na svojim plećima davno prije nego što je završio fakultete (Katoličko bogoslovni 1962. u Zagrebu i Filozofski 1982. u Zadru) i u sutonu socijalizma kao doktor sociologije istraživao religiozno ponašanje katolika u Dalmaciji, pa čak i prije nego što je – još u zori socijalizma - ušao u sjemenište.

Taj je disidentski biljeg don Ivan ponio već kao nejako dijete od devet godina, kada je u novo utopijsko društvo te 1945. kročio kao potomak obitelji “domaćih izdajnika”, označen kao sin i brat ustaša koje su ubili partizani.

Veliko siromaštvo u kojem je odrastao, u obitelji “društvenog neprijatelja”, sa samohranom majkom i sedmero braće i sestara (“Živjeli smo tako teško da sam kao dijete morao prositi”, priznat će u jednom intervjuu), učinilo ga je svjesnim socijalnih nedaća i biblijskih nepravdi kojima su izloženi stanari doline suza, te ga usmjerilo u splitsko sjemenište, gdje je šezdeset godina kasnije i umro: ne kao čovjek koji se u životu nije maknuo s mjesta, nego kao fratar koji je časno obavio zemaljsko poslanje i vratio se da umre na mjestu gdje je i započeo svoju jedinstvenu evanđeosku, duhovnu, intelektualnu i političku avanturu.

Od prosjaka do doktora

Kad se 1990. svijet promijenio za 180 stupnjeva i kad je dotad disidentska Katolička crkva postala stup novog režima, don Ivan je imao sve uvjete da dobro namiri svoje disidentstvo. Ne samo što je u probuđenom nacionalizmu bio jedan od najobrazovanijih svećenika u zemlji, nego je u onoj antikomunističkoj histeriji i ofenzivi revizionizma imao bogomdani životopis komunističke žrtve i mučenika par exellance: partizani su mu ubili oca i brata.

Ne samo što don Ivan svoju tragičnu obiteljsku priču nikad nije iskoristio da se prikaže kao žrtva i mučenik, nego je tu bolnu intimnu storiju svjesno iznio u javnost kako bi poslao toliko potrebnu poruku kršćanske milosti i praštanja.

“Opraštam ubojicama svog oca i brata”, rekao je u jednoj TV emisiji još devedesetih godina, izgovorivši to bez “ali” nakon zareza.

Više od svega što je ikad rekao ili napisao, upravo je ta rečenica odredila njegovu potonju sudbinu u crkvenim krugovima, zauvijek ga označivši nepodobnim faktorom kojemu se ne može vjerovati. Opet je postao disident, zadobivši isti biljeg koji je već pola stoljeća nosio na plećima, s tom razlikom što su ga ovaj put označili “njegovi”.

Tada počinju tihe i suptilne opstrukcije njegova javnog rada, koje su kulminirale nadbiskupovom suspenzijom nakon što je sa svojim “Savezom za građansku i etičnu Hrvatsku” ušao u politiku. Već i u imenu te don Ivanove udruge vidi se dubina nesporazuma koji je ovaj svećenik iz Dicma imao sa svojim nadređenima, od njegova zalaganja za reviziju i raskid Vatikanskih ugovora, do protivljenja nastavi vjeronauka u državnima školama. Stoga je i morao u svom zemaljskom životu podijeliti standardnu sudbinu svih izvanserijskih umova koji su mentalno i duhovno širi od institucije kojoj pripadaju.

S druge strane, građansko društvo ovom se vječnom disidentu odužilo državnim odlikovanjima i brojnim nagradama za zasluge u kulturi i promicanje demokracije. Iz današnje perspektive ovaj čovjek koji je od prosjaka postao doktor daje naslutiti dolazak pape Frane. Onaj gore sve će to pravedno zbrojiti.