Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda

BIVŠI DAN USTANKA

MARKO OREŠKOVIĆ KRNTIJA – HRVAT I KOMUNIST KOJI JE 27. SRPNJA 1941. POKRENUO NAVODNO ČETNIČKI USTANAK U SRBU

Da je živ, Marko Orešković Krntija danas bi imao 123 godine i bio najstariji Hrvat. I silno bi se čudio kad bi vidio da njegov ustanak u Srbu iz srpnja 1941. danas proglašavaju četničkim i velikosrpskim. Sunce vam žarko, opsovao bi starac: kako ustanak može biti velikosrpski i četnički ako sam ga pokrenuo ja, Marko Orešković zvani Krntija, Hrvat i po ocu i po majci, član Komunističke partije još od 1927. godine?

Upravo ovaj lički Hrvat i komunist svojim likom & djelom pobija neoustaški mit da je ustanak u Srbu imao četnički karakter i da je bio uperen protiv hrvatskog naroda, a ne protiv ustaškog zuluma. Marko Orešković je bio taj Hrvat koji je uoči ustanka obilazio i hrvatska i srpska sela - hrabreći buduće ustanike – i kojem su tamošnji Srbi vjerovali. Zato je ustanak i uspio.

Ako ćemo tražiti figuru iz Domovinskog rata, pedeset godina kasnije, s kojim bismo Oreškovića mogli usporediti, to bi bio šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji je u ljeto 1991. isto tako obilazio hrvatska i srpska sela po Slavoniji, i kojem su pobunjeni Srbi vjerovali, pa je zato 1. srpnja 1991. i ubijen od strane hrvatskih radikala.

Razlika između Oreškovića i Reihl-Kira proizlazi iz objektivnih razlika u karakteru Drugog svjetskog i Domovinskog rata: Reihl-Kir je u ljeto 1991. obilazio hrvatske i srpske seljake po Slavoniji kako bi spriječio da se međusobno pobiju, dok je Orešković u ljeto 1941. hrvatske i srpske seljake obilazio kako bi ih uvjerio da su zajedno jači od ustaša i njihovih nacifašističkih sponzora, i da samo zajednička borba hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj može poraziti fašizam, što se iduće četiri ratne godine i pokazalo.

Prgava narav

No da bismo razumjeli kako je to slabo školovani lički komunist uspio u srpnju 1941. ujediniti ličke i bosanske Hrvate i Srbe u antifašističku frontu, i da bismo shvatili zašto je Partija tog ljeta 1941. baš njega poslala da organizira ustanak u Lici, nužno je da ukratko prošetamo kroz život Marka Oreškovića Krntije, koristeći „Autobiografiju“ koju je napisao u studenome 1939., a 1950. ju objavilo izdavačko poduzeće „Kultura“.

Ta bi biografija bila dobar predložak za kakav pustolovni film o pojedincu koji je zarana uvidio društvenu nepravdu svijeta i do smrti se borio protiv toga. U svojih 45 godina života bio je fizički radnik u Njemačkoj i pilot u Kraljevini Jugoslaviji, austrougarski mornar i mitraljezac u Španjolskom ratu, taksist u Beogradu i politički komesar u Lici i Bosni, jedan od osnivača Komunističke partije Hrvatske i vođa antifašističkog ustanka.

Rođen 1896. u selu Široka Kula kod Gospića, kao deveto dijete u siromašnoj hrvatskoj obitelji oca Kazimira Josipa i majke Kate, Orešković nije trebao marksističku literaturu da spozna težak položaj radnika i seljaka. Bila mu je dovoljna metoda vlastite kože - već kao 16-godišnjak odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku, gdje se najprije zapošljava na zemljanim radovima, a potom u Hessenu u Kruppovim tvornicama oružja i rudnicima ugljena kod Westfalena, gdje ga zatječe Prvi svjetski rat.

Završava u mornarici u Puli, kao ložač na austrougarskom bojnom brodu Szent István, gdje do izražaja dolazi njegova nezgodna lička narav: zbog učestalih sukoba s nadređenim časnicima završava u ćeliji, a usput je, 11. lipnja 1918., preživio torpediranje broda.

Olupina od taksija

U Kraljevini SHS ponovo stupa u mornaricu, kao ložač na brodu „Dunav“, ali stari problemi se nastavljaju: dolazi u sukob s komandantom broda i opet završava u zatvoru. Potom završava pilotsku školu i postaje rezervni podoficir-mehaničar, nakon čega luta Makedonijom i Kosovom u potrazi za poslom, da bi se 1926. obreo u Beogradu, gdje uskoro postaje osobni šofer kraljevskog ministra građevine, paralelno radeći kao ilegalni taksist za Partiju. Iz tih dana datira i nadimak Krntija, koji Orešković u zapisima ovako tumači:

„Vozio sam u Beogradu stari taksi. To je bila olupina. Prava krntija. Drugovi bi mi govorili: ‘Dođi s onom svojom krntijom…’ I stalno krntija, pa krntija. Na kraju, nazvaše i mene Krntijom.“

Uskoro Krntiju kraljevski žandari hapse kao komunista i zatvaraju u Sremsku Mitrovicu. I o tome je ostavio bilješku:

„Osudiše me na pet godina robije. Nije mi bilo žao. U završnoj riječi im zahvalih na tome. Nisu me mogli ustaviti, da im na kraju ne dobacim: ‘Volim da trulim u ćeliji, nego da uživam ovakvu vašu slobodu. Hvala vam na tome i do viđenja u obratnom položaju!’ To su mi uzeli kao otežavajuću okolnost.“

Nakon zatvora smjenjuju se godine ilegalnog partijskog rada i novih robija. U kolovozu 1937. u Anindolu kod Samobora prisustvuje osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, a već u prosincu nalazimo ga u Španjolskoj, kao mitraljesca 2. bataljona 129. internacionalne brigade, nakon čega će postati politički komesar bataljona „Đuro Đaković“.

Junak narodne pjesme

S takvim životnim i revolucionarnim iskustvom, bilo je logično da Orešković uđe u prvi ešalon komunističkog pokreta – u kolovozu 1940. postaje član Centralnog komiteta KP Hrvatske, a u listopadu član CK KP Jugoslavije. Također je bilo logično da u ljeto 1941. Partija baš njega pošalje u Liku da organizira ustanak protiv NDH, koja je već dotad pobila desetine tisuća srpskih civila, a u Lici počinila brojne zločine u kojima je ubijeno stotine Srba, a tisuće ih izbjeglo iz svojih kuća.

Ako je u tim uvjetima dizala ustanak protiv NDH, Partija je u Liku morala poslati Hrvata kojem će Srbi vjerovati. Kako je Orešković obavio taj zadatak, svjedoče stihovi narodne pjesme koju je ispjevalo lokalno srpsko stanovništvo: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“ i „Da ne bi druga Marka, još bi mnoga zakukala majka“. Narodni pjesnik se javio i kad su u listopadu 1941. Krntiju ubili četnici: „Cijeloj Lici žalost srce bije, što joj nesta dičnoga Krntije, što joj nesta vođe od ustanka, prvog vođe, Orešković Marka.“

I tu dolazimo do ključnog pitanja: kako je taj prgavi Ličanin nezgodnog karaktera u ljeto 1941. uspio obaviti najteži posao svih vremena - pomiriti i ujediniti Hrvate i Srbe? Kako je, kao Hrvat „s dna kace“, postigao da mu Srbi u NDH vjeruju?

O tome nema tragova u Oreškovićevoj „Autobiografiji“, jer je ona napisana 1939. godine. Ali možemo slutiti da je upravo njegova životna legenda – čovjek iz tog kraja, španjolski ratnik, beskompromisni borac protiv nepravde, buntovnik u svim sistemima – doprinijela da hrvatski Srbi u liku Marka Oreškovića shvate da svi Hrvati nisu ustaše, i da se pridruže antifašističkoj borbi, koja je bila pobjednička samo zbog toga što su u njoj zajedno sudjelovali i Hrvati i Srbi. Samo zbog ljudi poput Krntije.