Društvo mrtvih sekretara

Sedam sekretara SKOJ-a ubijeni su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj da se stvori humaniji svijet

Čini se da bi hrvatska ljevica morala biti zahvalna zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Jer da nije njega, tko bi danas govorio o sedmorici sekretara SKOJ-a?

Ovako, nakon što ih je Bandić “izvukao iz naftalina”, želeći vraćanjem njihovih bisti ublažiti gorak dojam koji je u velikom dijelu javnosti izazvalo njegovo micanje Tita iz Zagreba, mora se kazati štogod i o toj sedmorici komunističkih juniora i rodoljuba, zbog svih onih koji su zaboravili njihova imena i tragične sudbine, ili zbog mladosti nikad nisu ni čuli za njih.

Riječ je o sedam političkih i organizacijskih sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) koji su jedan za drugim, u punoj ilegali, vodili SKOJ u razdoblju od 1924. do 1931. godine, te od 1929. do 1931. jedan za drugim izginuli u borbi sa žandarima kralja Aleksandra****Karađorđevića ili umrli zbog mučenja u njegovim zatvorima, a da nijedan nije navršio tridesetu godinu života.

Zborimo o multietničkoj družini s jakim hrvatskim pečatom: dvojica su bili iz Srbije: Pajo Marganović (Kovin u Vojvodini) i Pero Popović Aga (Užice), a petorica iz Hrvatske: Zlatko Šnajder (Slavonski Brod), Janko Mišić (Slani Dol kod Samobora), Mijo Oreški(Zagreb), Josip Kolumbo (Kutjevo) i Josip Debeljak(Orešje u Hrvatskom Zagorju). Svih sedmorica ubijeni su u Zagrebu ili okolici (Samobor), što dokazuje da je između dva svjetska rata Zagreb bio glavno središte jugoslavenskog radničkog pokreta i otpora kraljevskom režimu. SKOJ je 1919. i osnovan u Zagrebu.

Pekar, zidar, bravar…

U socijalno-klasnom smislu bili su uglavnom homogeni, s iznimkom Šnajdera: većina ih je odrasla u krajnje siromašnim seoskim obiteljima s puno djece, dok je Šnajder ponikao u dobrostojećoj gradskoj obitelji bankarskog činovnika. Mahom su došli direktno iz radničke klase - Oreški je bio zidar, Debeljak pekar, Kolumbo strojobravar, a Marganović i Popović obućarski radnici - dok su Šnajder i Mišić djelovali kao partijski novinari i publicisti.

Ovu šaroliku skupinu mladića povezala je ideologija marksizma-lenjinizma: borba za socijalnu pravdu. Petorica su se školovali u SSSR-u, na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi (Kolumbo, Popović, Marganović, Mišić, Debeljak), dok je Oreški završio partijski kurs u Njemačkoj. Pritom valja reći da su u SKOJ i Komunističku partiju svi ušli u vrijeme dok je Lenjin još bio živ, prije pogubnog staljinističkog raspleta revolucije.

Ne postoji fotografija na kojoj su svih sedmorica zajedno. Ne postoji ni podatak da su se ikada našli u punom sastavu. No pouzdano se zna da su neki od njih zajedno sudjelovali u ilegalnim akcijama – po dvojica, trojica ili četvorica – a snažna međusobna povezanost vidi se i iz okolnosti njihovih pogibija. Četvorica su, naime, izginula u parovima: Mišić i Oreški poginuli su u oružanom sukobu s policijom 27. lipnja 1929. u Samoboru, dok su Kolumbo i Popović ubijeni 14. kolovoza 1930. u Zagrebu, također u borbi s policijom.

Njihova priča počinje sa Zlatkom Šnajderom: on je prvi sekretar iz ove družine, od 1924. do 1926. godine, s prekidom u proljeće i ljeto 1925., kada je boravio u zatvoru u Beogradu, a tada su ga zamjenjivali Oreški i Mišić.

Šnajder u SKOJ ulazi kao gimnazijalac: zbog “aktivne komunističke djelatnosti” prvi put ga hapse već 1920., kao maloljetnika. Iako je znanjem daleko odskakao od drugih đaka Prve državne realne gimnazije u Zagrebu, napušta školovanje i posvećuje se SKOJ-u: za boravaka na slobodi, skupa s Mišićem, uređuje partijske listove “Omladinska borba”, “Mladi radnik”, “Mlada garda” i “Iskra”, kao i omladinsku rubriku u centralnom partijskom glasilu “Borba”.

Mučenje, batine, tuberkuloza…

Kao politički sekretar SKOJ-a, Šnajder putuje po cijeloj Jugoslaviji i osniva ilegalne skojevske ćelije, pa tako u prosincu 1924. prisustvuje Prvoj oblasnoj konferenciji SKOJ-a za Dalmaciju, tajno održanoj u Splitu, u jednoj staji na predjelu Trstenik. Tada je stanovao u kući poznatog splitskog komunista Vicka Krstulovića, kasnijeg vođe antifašističkog ustanka u Dalmaciji.

Krajem 1926. Šnajder je ponovo uhapšen, ali ovaj put će u zatvoru ostati punih pet godina i promijeniti više kaznionica, od Ade Ciganlije do Sremske Mitrovice, od Zenice do Lepoglave: režim će ga - potpuno ruiniranog od mučenja, batina i tuberkuloze - pustiti na slobodu u svibnju 1931., a on će tri mjeseca kasnije umrijeti u zagrebačkoj Zaraznoj bolnici.

Nakon Šnajderovog hapšenja, na čelu SKOJ-a nasljeđuje ga Oreški, koji je skupa s Mišićem pokrenuo i uređivao službeni skojevski list “Mladi boljševik”. Oreški je organizacijski sekretar SKOJ-a od 1926. do 1928., kada odlazi na partijski tečaj u Njemačku, a na Četvrtom kongresu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Dresdenu, održanom u studenom 1928., novi sekretari SKOJ-a postaju Marganović (politički) i Debeljak (organizacijski), s tim da potonji odmah odlazi u SSSR na školovanje.

Ubrzo potom, 6. siječnja 1929., kralj Aleksandar proglašava diktaturu, čime je otvorena “sezona lova” na komuniste: 11. travnja, dok priprema prvomajske demonstracije, Marganović je uhapšen i u zatvoru podvrgnut teškom mučenju. Novi politički sekretar SKOJ-a postaje bivši organizacijski sekretar Oreški, koji se vraća iz Njemačke, dok je za novog organizacijskog sekretara izabran Mišić. Taj tandem radom SKOJ-a rukovodi najprije iz Zagreba, a potom se obojica prebacuju u Samobor.

Njihov sekretarski mandat traje samo nekoliko mjeseci: 27. srpnja 1929. policija otkriva i opkoljava kuću u kojoj se skrivaju, ali oni odbijaju predaju i pucaju na žandare. Sat kasnije bili su mrtvi: u Mišićevom tijelu nađeno je 18, a u tijelu Oreškog 26 metaka.

Jedna zasjeda, dva samoubojstva

Tri dana kasnije, 30. srpnja, od posljedica mučenja u zagrebačkoj policiji umire i Pajo Marganović. U tom trenutku više od pola slavne “skojevske sedmorke” zauvijek je izvan stroja: trojica su mrtvi (Oreški, Mišić, Marganović), a Šnajder je poluživ od zatvorske torture. Preostala trojica nalaze se na školovanju u Moskvi: dva Josipa (Debeljak i Kolumbo) i Pero Popović Aga.

Rukovođenje SKOJ-em tada preuzimaju Kolumbo kao politički i Popović kao organizacijski sekretar, te se obojica vraćaju iz Moskve (Debeljak ostaje na školovanju u SSSR-u), ali ni njihov mandat nije duga vijeka: 14. kolovoza 1930. upadaju u policijsku zasjedu na zagrebačkom Goljaku, te u razmjeni vatre ginu obojica. Točnije, obojica su posljednji metak ispalili u vlastitu glavu, da ne padnu živi u ruke policiji.

Posljednji sekretar, Josip Debeljak, tada je povučen iz Moskve i upućen u Zagreb, da na čelu SKOJ-a zamijeni Kolumba i Popovića. Njegov mandat, pak, traje nešto više od godinu dana: ubijen je 15. listopada 1931. u stanu na zagrebačkim Sveticama, također u oružanom sukobu s policijom.

Dva mjeseca ranije, 14. kolovoza 1931., u Zagrebu od posljedica petogodišnje robije umire i prvi sekretar Zlatko Šnajder, pa tako Debeljakovim ubojstvom završava ovozemaljska saga o sedam sekretara SKOJ-a, koji su zbog fanatične odanosti lenjinskoj ideji i svojih tragičnih sudbina već 1930-ih stekli status mučenika među jugoslavenskim komunistima i revolucionarnom omladinom. Godine 1937. na njihovu funkciju sekretara SKOJ-a dolazi Ivo Lola Ribar, koji ponavlja sudbinu svojih prethodnika, poginuvši 1943. na Glamočkom polju, u svojoj 27. godini.

Nakon Drugog svjetskog rata tijela svih sedam sekretara SKOJ-a pokopana su u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju, gdje je smiraj našao i Lola Ribar, čije je tijelo nakon rata prebačeno iz Jajca u Zagreb. U socijalističkoj Jugoslaviji sekretari su imali svoje ulice, trgove i škole, po njima je bila nazvana i prestižna kulturna nagrada, a o njihovim životima 1981. je snimljena i TV serija za koju je glazbu skladao Arsen Dedić.

Sedam sekretara SKOJ-a ubijeni su 15 godina prije Bleiburga i 20 godina prije Golog otoka, pa u njihovim biografijama nema nevine krvi i zločina, osim ako se zločinom ne smatra borba protiv kraljevskog režima i pokušaj da se stvori humaniji svijet.

**OKVIR:**Sedmorica hrabrih

Sedam sekretara SKOJ-a, po redu umiranja:

Janko Mišić (1900.-1929.)

Mijo Oreški (1905.-1929.)

Pajo Marganović (1904.-1929.)

Josip Kolumbo (1905.-1930.)

Pero Popović Aga (1905.-1930.)

Zlatko Šnajder (1903.-1931.)

Josip Debeljak (1902.-1931.)