Erdogan nastupa kao Slobodan Milošević

Slobodna Dalmacija - 14. ožujka, 2017 I Erdogan i Milošević ruše modernizirana društva i vraćaju ih u prošlost - jedan jahanjem islamizma, drugi jahanjem nacionalizma - odnosno u ono stanje koje je postojalo prije Atatürkove i Titove modernizacije: Erdogan želi vratiti neku formu Osmanskog Carstva, dok je Milošević sanjao neku formu Velike Srbije

Gledajući ovih dana kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pokušava organizirati političke mitinge po zemljama Zapadne Europe, promatrač s Balkana - ako je dovoljno star - može osjetiti deja vu. Gdje je, i kada, to već vidio?

Odgovor: trideset godina ranije, u Jugoslaviji, kada je svoje “mitinge istine” širom zemlje isporučivao tadašnji vođa srpskih komunista i kasniji predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Ovo što Erdogan sada radi po zemljama Europske unije, tada je po republikama bivše Jugoslavije radio Milošević.

U tom smislu, i pro-Erdogan skup koji se ove subote trebao održati u Rotterdamu, ali ga je nizozemska vlada zabranila, može se usporediti s pro-Milošević skupom koji se 1. prosinca 1989. trebao održati u Ljubljani, ali ga je zabranila vlada tadašnje Socijalističke Republike Slovenije.

Čak bi i neposredne posljedice tih dvaju zabranjenih mitinga mogle biti slične: kao što je već 2. prosinca 1989. u Srbiji započeo bojkot slovenskih proizvoda, te su mnoge srpske tvrtke stale raskidati poslovne ugovore sa slovenskim partnerima, tako je i sada službena Ankara zabranila nizozemskom ambasadoru povratak u Tursku i suspendirala diplomatske letove s nizozemskim ministrima, a turska Vlada najavljuje da će parlamentu predložiti raskidanje službenog sporazuma o prijateljstvu između Turske i Nizozemske.

Kult sličnosti

Naravno, ove dvije situacije nisu posve istovjetne. Erdoganova Turska nije članica EU, dok je Miloševićeva Srbija bila najveća i najmoćnija članica SFRJ. Nadalje, Miloševićeva ambicija da ovlada cijelom Jugoslavijom bila je očita, dok je Erdoganova intencija da Turska proširi svoj utjecaj na Europu nešto skrivenija.

Međutim, sličnosti između ove dvojice političara nadmašuju čak i podudarnost sa zabranjenim mitinzima, pa bi zapravo najtočnije bilo reći da je ta podudarnost tek neizbježna posljedica sličnosti njihovih političkih vizija, koje su ih nagnale da organiziraju političke skupove u drugim državama, odnosno republikama.

Obje te političke vizije, naime, počivaju na kultu ličnosti. Milošević se Srbima uspio nametnuti kao njihov vožd, dok je za Erdogana evidentno da želi postati novovjeki turski sultan. Sultan s Bospora i vožd s Dedinja – to je novčić s dvije iste strane.

Da bi ostvarili demijurške snove, obojica su morali radikalno razgraditi dotadašnju socio-političku osnovu matičnih društava. Erdogan je morao preformulirati sekularno nasljeđe oca moderne Turske Kemala Atatürka, dok je Milošević morao raskrstiti s anti-nacionalističkim nasljeđem oca socijalističke Jugoslavije Josipa Broza Tita. Zato i jest obojici, i Miloševiću i Erdoganu, za politički proboj trebao vlastiti kult ličnosti, jer su i oba njihova matična društva, koja su odlučili razgraditi, također počivala na dva kulta ličnosti – Titovom i Atatürkovom.

Razbijači poretka

I Erdogan i Milošević dolaze kao razbijači dotadašnjeg poretka u svojim državama, kojeg su uspostavili Atatürk (1923.) rušenjem Osmanskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata, odnosno Tito (1945.) rušenjem Kraljevine Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Da bi se bolje razumjele sličnosti između Erdogana i Miloševića, potrebno je uočiti zajedničke karakteristike društava koja su njih dvojica srušili, a koja su stvorili povijesni prethodnici.

I Atatürk i Tito bili su nedemokratski i doživotni vladari, ali im se priznaje da su modernizatori: obojica su zatekli feudalna i polufeudalna patrijarhalna društva s velikim brojem nepismenih i raširenim siromaštvom, a iza sebe ostavili sekularne republike na gospodarskoj razini srednje razvijenih zemalja. Pritom je jedan od prvih vladarskih poteza obojici bio davanje prava glasa ženama.

Stoga se i mnogi od onih koji im zamjeraju demokratski deficit složu da se obojicu može smatrati “prosvijećenim apsolutistima”. Ako bi se tražila ključna riječ koja bi sažela njihove apsolutističke napore, ta bi riječ bila – emancipacija.

S druge strane, i Erdogan i Milošević su formalno demokratski izabrani, ali obojica ruše ta modernizirana društva i vraćaju ih u prošlost - Erdogan jahanjem islamizma, a Milošević jahanjem nacionalizma - odnosno vraćajući ih u ono socio-političko stanje koje je postojalo prije modernizacije: Erdogan želi vratiti neku formu Osmanskog Carstva, dok je Milošević sanjao neku formu Velike Srbije.

Onomad je Milošević tim “izvoznim mitinzima” uspio dovesti do disolucije Jugoslavije – u čemu mu je pomogla i želja pojedinih republika da izađu iz te multinacionalne državne tvorbe – a tek valja vidjeti hoće li, i koliko, Erdogan svojim “izvoznim mitinzima” utjecati na moguću disoluciju Europske unije, osobito u situaciji kad i pojedine europske države pokazuju želju da izađu iz te multinacionalne naddržavne tvorbe.