Frankisti-republikanci kao ustaše-partizani

Slobodna Dalmacija - 4. listopada, 2017

SLUČAJ KATALONIJA: SLIČNOSTI, RAZLIKE I POSLJEDICE GRAĐANSKIH RATOVA U ŠPANJOLSKOJ (1936.-1939.) I HRVATSKOJ (1941.-1945.)

Dva različita načina suočavanja društva s građanskim ratom iz prošlosti – španjolski i hrvatski - pokazala su istu neefikasnost. Bez sistemskog susreta društva s tom traumom, nema razrješenja: duhovi prošlosti izlaze, jer nisu provareni, prerađeni i oplakani

Dublji razlog aktualne katalonske drame - izvan priče o ekonomiji, BDP-u i porezima – krije se u španjolskoj prošlosti. Prije 80 godina tamo su se u građanskom ratu (1936.-1939.) krvavo dohvatili ustaše i partizani, alias frankisti i republikanci - gdje je Katalonija bila glavno žarište republikanskog, antifašističkog otpora - i ta je narodna trauma, kao izvor društvenih podjela, ne samo preživjela do danas, nego upravo danas dolazi snažno do izražaja, kao historijski podtekst drame o odcjepljenju.

Zato se madridskim trgovima ovih dana ore fašističke ode Francu i salutira se ispruženom desnicom, dok se u Kataloniji španjolskog premijera Mariana Rajoya sve više uspoređuje s Francom.

Kako se i hrvatsko društvo muči sa svojim građanskim ratom otprije 70 godina, pokušali smo usporediti ta dva građanska rata, ne samo u vojnom smislu, nego i s obzirom na društvene posljedice koje ti ratovi dandanas imaju na španjolsko i hrvatsko društvo, kao i na načine suočavanja tih dvaju društava s povijesnom traumom.

Ova dva rata i inače imaju snažne poveznice. U Španjolskom ratu za republikance se borilo 1800 ljudi iz Jugoslavije, mahom komunista, od kojih je poginulo 600, a daleko najviše bilo je Hrvata – 48 posto. Preživjeli su kasnije, u WW2, činili glavne partizanske kadrove: vodili su Prvu i Drugu proletersku diviziju (Koča PopovićiPeko Dapčević), a kad je Tito 1945. formirao četiri armije, sva četiri komandanta bili su “španjolski borci”.

S druge strane, ustaški poglavnik Ante Pavelić nakon rata je živio upravo u Francovoj Španjolskoj, gdje je i sahranjen u madridskoj “grobnici od zlata”.

Šutljivo rješenje

Pođimo od razlika. Ustaško-partizanski rat vodio se u sklopu šireg međunarodnog sukoba, a u samoj Jugoslaviji bio je tek epizoda općeg partizanskog rata protiv svih fašističkih skupina u zemlji, uključujući i ustaše. A Španjolski rat prvenstveno je bio lokalni sukob Francovog fašizma i republikanskog antifašizma, premda su na obje strane sudjelovali dobrovoljci i tehnika iz više zemalja.

Nadalje, u Španjolskoj su 1939. pobijedili fašisti, a u Hrvatskoj 1945. antifašisti (pri čemu su oba pobjednika proveli surovu osvetu nad poraženima).

Potom, nakon uvođenja parlamentarne demokracije (u Španjolskoj 1975,. u Hrvatskoj 1990.) Španjolska je imala, i ima još uvijek, četiri desetljeća mira, pa se mogla relativno spokojno suočavati s tim građanskim ratom iz prošlosti, dok je u Hrvatskoj gotovo odmah izbio novi rat, koji je, među ostalim, utjecao i na percepciju onog građanskog rata iz prošlosti.

Posljedica toga je da u Španjolskoj nakon 1975. nije došlo do tako radikalnog preokreta u javnom mnijenju i polarizacije društva, u smislu da se počelo slaviti poraženu vojsku i sotonizirati pobjedničku, što se u dobroj mjeri dogodilo u Hrvatskoj. Dijelom zato što u Španjolskoj po dolasku demokracije nije bilo novog rata kao u Hrvatskoj (gdje je agresor iz 1991. nosio isti simbol zvijezde petokrake kao pobjednik iz 1945.), a dijelom zato što je španjolsko društvo tu staru traumu odlučilo amortizirati uspostavljanjem tzv. “Pakta šutnje”.

Uprošćeno, Španjolci su nakon 1975. donijeli društveni konsenzus da se neće javno čačkati po građanskom ratu, kako se duhovi ne bi previše uznemirili i kako ne bi došlo do polarizacije društva. Tako su naumili “riješiti” problem svojih ustaša i partizana.

General i maršal

Kad govorimo o sličnostima između Španjolskog i ustaško-partizanskog rata, upaad u oči da je Katolička crkva u obje zemlje bila na istoj strani: u Španjolskoj je podržala Franca, a u Hrvatskoj Pavelića, pa je tamo ispala pobjednik, a ovdje žrtva.

Sličnost je i što u oba društva nakon rata nije bilo parlamentarne demokracije, a ratni pobjednik je vladao do smrti: general Franco do 1975., a maršal Tito do 1980. godine. Pritom su, uz sve goleme međusobne razlike, vladali gotovo jednako dugo: Franco 36, Tito 35 godina.

Nadalje, u oba društva nakon ratne pobjede poraženi nisu imali pravo glasa, pa tako ni pravo na komemoraciju svojih žrtava. Komemorirale su se samo žrtve pobjednika, što dugoročno ne može biti dobro, ako se želi stvoriti funkcionirajuće društvo.

Iz cijele priče možemo zaključiti da su dva različita načina suočavanja društva s građanskim ratom iz prošlosti (Španjolska “Paktom šutnje”, a Hrvatska formiranjem povjerenstava) pokazala jednaku neefikasnost u realnosti.

To nam kazuje da bez općeg, sistemskog i detaljnog suočavanja društva s traumom građanskog rata, nema razrješenja traume ni društvenog napretka. Takvo društvo može biti naizgled harmonično neko vrijeme, osobito dok je ekonomija u konjukturi, ali duhovi prošlosti će kad-tad izaći na površinu, jer nisu dovoljno i dobro provareni, prerađeni i oplakani.