HDZ i Radnička fronta zbunili Hasanbegovića

Slobodna Dalmacija - 13. prosinca, 2017

PRIMJERI SURADNJE HRVATSKE (KRAJNJE) LJEVICE I (KRAJNJE) DESNICE

Hrvatski biskupi su kritizirali prenaglašavanje STEM-ideologije. Poručivši da p****ozornost u obrazovanju valja posvetiti društveno-humanističkom području, biskupi su došli na pozicije ljevičarskih aktivista

Naš prijedlog srušila je neobična ‘ad hoc’ koalicija između HDZ-a, SDP-a i Radničke fronte – požalio se u ponedjeljak Zlatko Hasanbegović, nakon što su zastupnici zagrebačke Gradske skupštine odbacili njegov zahtjev da se bista narodnog heroja Ive Lole Ribara ukloni s javne površine.

I doista, brončani sekretar SKOJ-a ne bi „preživio“ glasanje da se na istoj strani nisu našli Radnička fronta i HDZ: prvi su glasali protiv, a drugi su ostali suzdržani. No, je li suradnja ljevice i desnice, odnosno progresista i konzervativaca, baš toliko „neobična“?

Ne bi se reklo. Recimo, prošli tjedan Hrvatska biskupska konferencija je kritizirala postavljanje STEM-ideologije u centar obrazovne politike. Poručivši da pozornost u obrazovanju valja posvetiti društveno-humanističkom području, hrvatski su biskupi došli na slične pozicije koje zastupaju i ljevičarski aktivisti.

Grčki i latinski

Tako je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić prošlog tjedna izjavio da su humanistički predmeti nužni jer je „za razvoj stvaralačkog i kritičkog razmišljanja od iznimne važnosti upoznati djecu i mlade s ostvarenjima ljudskoga uma i duha, osobito na području filozofije i umjetnosti“.

A koji mjesec ranije istaknuta članica Radničke fronte dr. Katarina Peović Vuković, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, u intervjuu za „Novosti“ upozorila je kako je humanistiku ukidao i Mussolini, te je podsjetila da je talijanski teoretičar Antonio Gramsci tada iz zatvora (gdje ga je strpao Mussolini) pisao u obranu klasičnog obrazovanja, navodeći da grčki i latinski djeca ne uče kako bi ih kasnije govorila, već da bi imala osjećaj participacije u velikim idejama i povijesnim periodima.

Poruke mons. Hranića i dr. Peović Vuković zapanjujuće su slične. Svećenik veli da „prenaglašeno isticanje informatike i tehnologije kao jezgre kurikuluma neće puno pomoći u razvoju komunikacijskih vještina, niti u poticanju neovisnog stvaralačkog razmišljanja“. A članica Radničke fronte pola godine ranije poručuje: „Nama se ovdje zapravo želi oduzeti sustavno analitičko mišljenje koje su ljudi stjecali u socijalističkom obrazovanju i još ga uvijek kroz njegovo nasljeđe stječu.“

Da nismo unaprijed naveli tko je od ovo dvoje intelektualaca član Katoličke crkve, a tko Radničke fronte, lako bismo mogli pobrkati njihove izjave. Osim što je upitno bi li biskup imao hrabrosti priznati da je socijalističko obrazovanje poticalo analitičko mišljenje.

Pritom je Radnička fronta jedina antikapitalistička stranka u Hrvatskoj koja je uspjela ući u političke institucije, što ovoj podudarnosti u stavovima prema kurikulumu daje dodatnu dimenziju. No zapravo nije čudo da se Crkva povremeno sukobljava s kapitalizmom – čudo je što se to ne događa svaki dan.

Smrtni grijeh je dobar

Naime, na teorijskoj razini, ideologija Crkve je potpuno suprotna ideologiji kapitalizma. Ako ništa drugo, ono što je u jednoj doktrini osnovni pokretač zbivanja (ljudska pohlepa), u drugoj je doslovno smrtni grijeh. Kad agitatori kapitalizma kažu „Greed is good“ (“Pohlepa je dobra“), biskupima bi se morala naježiti i zadnja dlačica na tijelu, što se, kako znamo, događa veoma rijetko.

Od svih faktora u Crkvi to jasno i nedvosmisleno poručuje tek usamljeni papa Frane, koji je više puta urbi & orbi obznanio da „kapitalizam ubija“, što mu je u rigidnijim crkvenim krugovima donijelo za njih pogrdnu etiketu „ljevičara“. U svakom slučaju, krajnja ljevica se može pohvaliti da saveznike i istomišljenike – u određenim pitanjima – ima i u Vatikanu.

Primjere za istovjetne stavove (krajnje) ljevice i (krajnje) desnice možemo naći i u hrvatskim devedesetima. Kad se onomad prvi put ozbiljnije razmatrao ulazak Hrvatske u NATO, najglasnije su se tome usprotivili Hrvatska stranka prava (HSP) i Socijalistička radnička partija (SRP), koju je tada vodio dr. Stipe Šuvar. Naravno, iz različitih razloga: HSP jer mu smeta gubitak dijela državnog suvereniteta, a SRP zato što drži da je NATO poluga zapadnog imperijalizma.

Imamo i starijih primjera: 1930-ih ustaše i komunisti u zatvorima su čak i surađivali, povezani istim protivnikom (velikosrpski kraljevski režim) i istim ciljem (rušenje karađorđevićevske Jugoslavije). Pritom ustašama vjerojatno nije smetalo što jedan od zatočenih komunista, Otokar Keršovani, godine na robiji u Srijemskoj Mitrovici provodi pišući knjigu o povijesti Hrvata (nakon rata objavljeno pod naslovom „Teze za povijest Hrvata“).

Na stranu to što je pored svih zatočenih ekstremnih hrvatskih nacionalista povijest Hrvata morao pisati jedan komunist, ali i ovaj primjer pokazuje da suradnja hrvatske ljevice i desnice nije baš toliko „neobična“ kako jadikuje Hasanbegović.