Hrvatska se svrstala za novi Hladni rat

Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – drži dr. Jadranka Polović

Jedna zemlja, dva predsjednika – to je trenutno Venezuela.

U venezuelskom rašomonu obje strane se pozivaju na Ustav zemlje, pri čemu samoproglašeni predsjednik Juan Guaido tvrdi da su lanjski izbori – koje je predsjednik Nicolas Maduroosvojio sa 68 posto glasova – bili neregularni, pa je time i Madurova inauguracija nevažeća. Da vidimo kako stoje stvari s tim „spornim“ izborima.

Od 20 milijuna registriranih birača, na izbore je izašlo njih 9,4 milijuna (46% svih birača), od čega ih je 68 posto glasalo za Madura (31% ukupnog elektorata). Maduro je dobio 6,3 milijuna glasova: to je minimalna brojnost čavističke baze u Venezueli. U mogućem građanskom ratu to je solidna sila.

Usporedbe radi, na zadnjim izborima u SAD-u glasalo je 56 posto birača, od toga 46 posto za Trumpa (26% ukupnog elektorata). Maduro je dakle osvojio veći udio venezuelskog biračkog tijela nego Trump američkog: 31 prema 26 posto.

Niža izlaznost na izborima posljedica je odluke dijela opozicije da bojkotira izbore u znak protesta zbog sudskih postupaka koje su vlasti povele protiv nekih oporbenih vođa. Zapravo se opozicija nije uspjela dogovoriti oko zajedničkog kandidata, a nije bila jedinstvena ni oko samog bojkota.

Tako se, recimo, glavni oporbeni vođa Henrique Capriles - koji je na dva prethodna izbora bio zajednički kandidat oporbe (2012. protiv Huga Chaveza, 2013. protiv Madura), a lani dobio 15 godina zabrane bavljenja politikom zbog „administrativnih nepravilnosti“ dok je bio guverner savezne države Miranda - izjasnio protiv bojkota.

Maduro je na kraju imao tri protukandidata, među kojima je bio i poznati oporbeni lider Henri Falcon, kandidat antičavističke stranke Progresivni napredak, koji je dobio 21 posto glasova. Treći je bio nezavisni kandidat, evangelički pastor i biznismen Javier Bertucci s 10,8 posto glasova, a četvrti Reinaldo Quijada iz stranke UPP89, s 0,4 posto.

200 međunarodnih promatrača

No zapadne zemlje ne priznaju te izbore, pa su pokušali Maduru nametnuti izvanredne izbore, što je on odbio. Kako drži stručnjak za suvremenu političku ekonomiju Latinske Amerike na Sveučilištu Middlesex u Londonu dr. Francisco Dominguez, čije teze donosi tjednik Novosti, Maduro ne pristaje na nove izbore već i zato što je „više od 200 međunarodnih promatrača verificiralo izbore održane 20. svibnja 2018.“

Polovica promatrača dolazila je iz redova Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, a druga polovica iz Afrike i Azije, te iz Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Britanije, Rusije, Kine i SAD-a. Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Zapatero i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa. Ta međunarodna komisija izbore je proglasila regularnima.

Kao razlog za Madurovu smjenu ističe se i teška ekonomska kriza u Venezueli, za koju Zapad krivi vladu u Caracasu. No posebni izaslanik UN-a za Venezuelu Alfred de****Zayas – ekspert za međunarodno pravo i predavač na Visokoj školi diplomacije u Ženevi – u svom izvještaju UN-u kaže drukčije.

Kao uzroke krize de Zayas navodi i vladinu pretjeranu ovisnost o nafti, loše upravljanje i korupciju, no apostrofira američke sankcije, „ilegalne prema međunarodnom pravu“, koje uspoređuje sa srednjovjekovnim opsadama gradova, te je čak predložio da Međunarodni sud u Hagu ispita radi li se o zločinu protiv čovječnosti.

Nekidan je de Zayas za britanski Independent izjavio da je UN ignorirao njegov izvještaj zato što „nitko ne želi čuti da je emigracija iz Venezuele djelomično posljedica ekonomskog rata i sankcija, već se želi čuti samo jednostavni narativ da je socijalizam propao i upropastio narod Venezuele“.

Velika greška u Siriji

Naš sugovornik, politolog dr. Anđelko Milardović, po tom pitanju nema dilema:

- Vlada SAD-a iz ideoloških razloga uvodi sankcije Venezueli, što dovodi do ekonomske nestabilnosti zemlje, čime se kriza produbljava, a to je SAD-u i bio cilj.

Što se tiče hrvatskog priznanja samoproglašenog predsjednika Guaidoa, Milardović drži da se radi o „svrstavanju po ideološkoj i svjetonazorskoj liniji“.

- U ovakvoj konstelaciji međunarodnih odnosa, samo se tako može objasniti taj potez. Ulazimo u neku formu novog Hladnog rata i vrijeme je za svrstavanje. Pa neće Hrvatska biti na strani Rusije i Kine – kaže naš sugovornik.

Za politologinju dr. Jadranku Polović Venezuela je „primjer nastavka američke politike unifikacije svijeta, koju SAD provodi neovisno jesu li na vlasti republikanci ili demokrati“.

– Njihova uloga je mesijanska, oni ruše nepodobne režime i uvode ljudska prava, i sada je očito na redu Venezuela: ako ne prihvatiš liberalne vrijednosti, gotov si. Počelo je s Afganistanom, pa Irak: sjetimo se, tu Hrvatska nije podržala intervenciju SAD-a. Pa Libija: tu smo intervenciju podržali. A velika greška hrvatske politike bilo je to što smo podržali zapadnu politiku u Siriji – ocjenjuje dr. Polović.

Naša sugovornica ukazuje da se stvari u svijetu mijenjaju, te da ni EU nije uspjela donijeti jednoglasnu deklaraciju protiv Madura, jer je Italija stavila veto.

- Pojavili su se novi akteri, Rusija i Kina. Vidimo da je došlo do podjele i unutar EU, jer Italija ne prihvaća Guaidoa, i ne znam zašto smo se kao mala zemlja morali izlagati. Vlada je s tom podrškom trebala pričekati – kaže dr. Polović.

Slobodna Dalmacija - 8.02.2019