'I Stari most u Mostaru je legitimno srušen'

Slobodna Dalmacija - 15. prosinca, 2017

Ako je rat bio građanski, zašto hrvatski vrh nije optužen za oružanu pobunu? Alaburić odgovara da su JNA i Tužiteljstvo u Beogradu vodili brojne istrage i podigli niz optužnica, ali je Hrvatska 1991. zakonski te optužnice proglasila ništavnim

Podizanje kaznene prijave protiv šestorice visokih oficira bivše JNA za raketiranje Banskih dvora 1991. godine, koju je u srijedu obznanilo Ravnateljstvo policije, izazvalo je priličan interes javnosti, ponajviše s obzirom na neobičnu duljinu kriminalističke istrage, koja je trajala ravno 26 godina.

Kako je poznato, tog 7. listopada 1991. dva aviona JNA bombardirali su Banske dvore upravo u vrijeme dok je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman tamo sjedio s tadašnjim jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem i predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stipom Mesićem. Trojku je spasilo to što su nekoliko minuta ranije napustili prostoriju koja je potom raketirana.

Optužnicom su obuhvaćene osobe koje su planirale, organizirale i izvršile napad: zapovjednik 5. vazduhoplovnog korpusa JNA koji je izdao zapovijed za raketiranje (general-major Ljubodrag Bajić), načelnik protuzračne obrane koji je smislio i razradio cijelu operaciju (pukovnik Slobodan Jeremić), obavještajac koji je dojavio u kojoj će se prostoriji Banskih dvora Tuđman naći s Mesićem i Markovićem (kapetan prve klase Čedomir Knežević), načelnik štaba 105. lovačkog bombarderskog avijacijskog puka koji je zapovijed prenio pilotima (Đuro Miličević), te sami piloti (R.D. i Davor Lukić). Sva šestorica optuženi su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te pokušaj ubojstva visokih državnih predstavnika.

Međutim, kako je Ustavni sud u presudi Glavašu iz 2015. godine definirao da je u Hrvatskoj do 8. listopada 1991. vladao „unutarnji oružani sukob“ (građanski rat), a nakon toga „međunarodni oružani sukob“ (agresija Srbije i JNA), proizlazi da je JNA Banske dvore raketirala posljednjeg dana građanskog rata, što otvara niz pravnih pitanja.

Tko zastupa Jugoslaviju?

Recimo, utječe li karakter oružanog sukoba na kvalifikaciju ratnog zločina? Potom, ako su od trojice raketiranih visokih državnih predstavnika dvojica u tom trenutku bili predstavnici druge države (Jugoslavije), je li neobično da Hrvatska sudi jugoslavenskim oficirima za pokušaj ubojstva jugoslavenskih državnih predstavnika?

Nadalje, ako je Tuđman tada bio vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, jesu li Banski dvori u pravnom smislu predstavljali „legitimni vojni cilj“? Onda, ako je bio građanski rat, zašto jugoslavensko pravosuđe nije optužilo hrvatski vrh za oružanu pobunu i rušenje ustavnog poretka? I analogno tome, zašto hrvatsko pravosuđe, nakon što je Hrvatska međunarodno priznata, nije podigla optužnice protiv Srbije i JNA za etničko čišćenje i ratne zločine nad Hrvatima u tzv. Krajini?

U pokušaju da raspetljamo neka od tih pitanja, obratili smo se uglednoj hrvatskoj odvjetnici Vesni Alaburić, koja je u Haagu zastupala pojedine optuženike za ratne zločine.

- Ratni zločin nad civilima može biti počinjen i u internom i u međunarodnom sukobu – kaže nam odvjetnica, dodajući kako je razlika tek u tome što do određenih povreda Ženevskih konvencija, u kontekstu ratnog zločina, može doći samo u varijanti međunarodnog sukoba.

- Što se tiče dijela optužbe za ubojstvo u pokušaju visokih državnih predstavnika, dovoljno je već i samo prisustvo Tuđmana u Banskim dvorima, bez obzira na to koju su državu tada zastupali Mesić i Marković – dodaje Alaburić.

Prekomjerno granatiranje

Od odvjetnice također doznajemo da u „legitimni vojni cilj“ u pravnom smislu spadaju objekti ili područje na kojem se nalazi vojska i naoružanje, odnosno objekti od vojnog značenja ili oni koji se koriste u vojne svrhe.

- Sada smo vidjeli da je Haaški sud presudio da je i Stari most u Mostaru bio legitiman vojni cilj, jer ga je Armija BiH koristila u vojne svrhe – podsjeća Alaburić.

Znači li to, pitamo našu sugovornicu, da bi obrana optuženih mogla tvrditi kako su Banski dvori bili legitiman vojni cilj, jer se tamo nalazio vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, predsjednik Tuđman?

- Pretpostavljam da bi obrana mogla ići u tom pravcu – potvrđuje odvjetnica. - No valja znati da su Banski dvori civilni objekt, koji se nalazi u civilnom dijelu grada, te da raketiranje takvog objekta predstavlja ugrožavanje velikog broja civila. Stoga nije neopravdano govoriti o ratnom zločinu, jer imamo prekomjerno granatiranje i ugrožavanje ljudi koji nemaju nikakve veze s eventualnim vojnim ciljem.

Na naše pitanje kako je moguće da jugoslavenske vlasti, ako je rat do 8. listopada 1991. bio građanski, nisu podizale optužnice protiv hrvatskog vrha za oružanu pobunu, Alaburić odgovara da su JNA i Tužiteljstvo u Beogradu početkom 90-ih vodili brojne istrage i podigli niz optužnica, ali je Hrvatska već 1991. donijela zakon kojim je te optužnice proglasila ništavnim.

Naša sugovornica nije se htjela upuštati u špekulacije o razlozima tako dugotrajne istrage, zbog čega mnogi sumnjaju da je tajming podizanja optužnica politički motiviran, odnosno da predstavlja „pokušaj iskupljenja“ hrvatske politike za dva i pol desetljeća lutanja i nevoljkosti da se pravosudno istraži odgovornost vrha JNA i Srbije za zločine počinjene u Hrvatskoj.

Neki to povezuju i s pregovorima Srbije za ulazak u EU, jer Hrvatska ovim optužnicama dobija potencijalnu polugu za blokiranje Srbije u tim pregovorima. S obzirom na tradicionalnu kratkovidnost hrvatske vanjske politike, ne bi čudilo da ta politika doista smatra kako je za Hrvatsku bolje da Srbija što kasnije uđe u EU.