Kapitalizam će pokoriti umreženi individualci

Mason tvrdi da bi informatička tehnologija mogla dokusuriti sistem kakvog poznajemo, ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti, nego zato što ta tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s neoliberalnim kapitalizmom

“Milijuni ljudi počinju shvaćati da su im prodali san koji nikad neće moći živjeti.”

Paul Mason

Kapitalistički konj trči svoju zadnju trku, a glave će mu doći džokej koji je upravo njegovo čedo – informatička tehnologija. To bi bio sukus knjige britanskog ekonomskog pisca i novinara Paula Masona “Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost”, koja je lani izašla u Britaniji, a nedavno ju je, u prijevodu Tamare Kunić, u Hrvatskoj objavio zagrebački izdavač Fokus komunikacije.

Ovu briljantnu studiju o 250 godina kapitalizma – ako za nultu točku tog sistema, kao što autor sugerira, uzmemo pokretanje prve tvornice pamuka u engleskom gradu Cromfordu 1771. godine – mnogi uspoređuju s megahitom francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, no Mason ide i korak dalje od Pikettyja: sveobuhvatna analiza kapitalizma Masonu je samo polazišna točka za ključna poglavlja knjige, u kojima opisuje kako bi moglo izgledati postkapitalističko društvo.

U uvodu Mason komentira prošlogodišnje bolno iskustvo grčke SYRIZA-e i konstatira kako će svaku vladu koja se opire rezovima “odmah poraziti svjetske institucije koje štite onih jedan posto bogatih”. On tvrdi da su europski moćnici namjerno razorili Grčku, “kako bi naglasili središnju poruku neoliberalizma da nema alternative: da sve ceste koje odvode od kapitalizma završavaju kao nesreća koja je zadesila Sovjetski Savez i da je revolt prema kapitalizmu revolt prema prirodnom i bezvremenskom tijeku stvari”.

Teorija dugih valova

Odmah da kažemo, ako dosad nije jasno: Mason je uvjereni ljevičar, čak na jednom mjestu za sebe poluironično veli da je “pretjerano opsjednut marksizmom”, ali njegova knjiga pršti od žestoke kritike ljevice. Ne samo da prezire staljinizam, nego se njegova kritika proteže kroz cijelu povijesnu ljevicu, od očeva znanstvenog socijalizma Marxa i Engelsa do današnjih kineskih komunista (kojima ne oprašta manjak demokracije). Srž te kritike odnosi se na ljevičarsko nerazumijevanje vitalnosti kapitalizma i njegove fantastične sposobnosti da se prilagodi svim ekonomskim i društvenim promjenama u svijetu kroz stoljeća.

Štoviše, kad govori o postkapitalističkom projektu, Mason tvrdi da on “neće biti vlasništvo ljevice, nego je mnogo širi pokret za koji ćemo vjerojatno trebati nove nazive”. Dodaje kako je moguća i anarhistička i etatistička verzija postkapitalizma, ovisno smatrate li države korisnima ili ne. “Vjerojatno postoji čak i konzervativna inačica postkapitalizma”, piše Mason, “i sretno joj bilo.”

U povijesnoj analizi kapitalizma Mason polazi od ekonomske teorije sovjetskog mislioca Nikolaja Dimitrijevića Kondratijeva (stradao 1938. u Staljinovim čistkama), koji je dokazivao da se kapitalizam razvija u pravilnim ciklusima ili “dugim valovima” koji traju 50-60 godina, pri čemu svaki ciklus ima jasnu razvojnu strukturu: ona počinje pojavom novih tehnologija (parni stroj, željeznica i telegraf, tvornička traka, tranzistori, kompjutor) koje podižu konjukturu i nakon nekih 25 godina dovode do vrhunca, poslije čega počinje depresija s učestalim recesijama, čiji završetak označava start novog ciklusa. U fazi uzleta kapital ide proizvodnoj industriji, a u fazama pada gomila se u financijskom sustavu.

Mason dokazuje da se upravo nalazimo na početku petog ciklusa kapitalizma, koji je započeo na razvalinama svjetske ekonomske krize iz 2008. godine. Taj peti ciklus potaknut je informatičkom tehnologijom, dakle revolucijom koju je pokrenuo sâm kapitalizam, ali Mason tvrdi da bi upravo ta revolucija mogla dokusuriti kapitalizam kakvog poznajemo. I to ne zato što bi IT-stručnjaci masovno bili marksisti ili socijalisti, nego zato što informatička tehnologija stvara novi tip ekonomskih odnosa koji više nije kompatibilan s postavkama neoliberalnog kapitalizma.

Ekonomija dijeljenja

Konkretno, umjesto čvrste hijerarhije i vertikalnog ustroja koji krase svijet korporativnog kapitalizma, informatička tehnologija donijela je pojmove “mreže” i horizontalnog povezivanja, što se zahvaljujući uplivu tehnologije u razna područja ljudskog života širi i izvan sfere ekonomije. Mason to ilustrira promjenom karaktera antisistemskih protesta i pokreta: u zadnjih pet godina svjedoci smo da se ti protesti, od Arapskog proljeća do pokreta Occupy, organiziraju “horizontalno”, suradnjom “umreženih pojedinaca”, a ne nekakvom naredbom iz vrha pobunjeničkog stožera ili depešom Centralnog komiteta Komunističke partije.

I dok je u starim distopijama, poput Kubrickova filma “2001.: Odiseja u svemiru”, tehnologija bila ta koja se na kraju pobuni (legendarni kompjutor Hal), Mason uočava da suvremena tehnološka realnost pruža suprotnu mogućnost: “U stvarnosti, mreža je omogućila ljudima da se pobune.”

Stvari koje bi mogle dovesti do golemih globalnih promjena počinju ekonomijom. “Gotovo neprimjetno, u nišama i zakutcima tržišnog sistema pojedina područja ekonomskog života počinju se kretati u različitim smjerovima”, piše Mason, te nastavlja: “Profilirale su se paralelne valute, vremenske banke, kooperative i prostori nastali u suradnji masa, a da su ih ekonomisti jedva primijetili, i to u nemalom broju slučajeva upravo kao izravan rezultat sloma starih struktura nakon krize 2008.”

Mason tu apostrofira spontani rast udružene proizvodnje: pojavljuju se dobra, usluge i organizacije koje više ne odgovaraju onome što diktira tržište i menadžerska hijerahija. Umjesto tržišne ekonomije, sviće “ekonomija dijeljenja”. Kao primjer uzima trenutno najveći sustav informacija na svijetu, Wikipediju, koju besplatno održavaju tisuće volontera, “uzimajući oglašivačkoj industriji u prosjeku tri milijarde dolara godišnjeg prihoda”.

Mason zapaža: “U određenom trenutku u povijesti, kada je postalo moguće proizvoditi stvari bez tržišta ili tvrtke, značajan broj ljudi počeo je raditi upravo to.” Prema njemu, informacijskom tehnologijom veliki dio projekta socijalističkih utopista postaje moguć: od kooperacija i komuna do nesputanog ponašanja koje će redefinirati ljudske slobode.

Beskonačni Beatlesi

U tom kontekstu postaju upitni klasični pojmovi “tržišta”, “plaće”, “profita” i “privatnog vlasništva”. U dosadašnjem kapitalizmu cijenu robe određivao je zakon ponude i potražnje, ali taj zakon nema nikakvog utjecaja na skidanje pjesama s interneta. Kako piše Mason: “Količina pjesme ‘Love me Do’ Beatlesa na iTunesu beskonačna je i, za razliku od fizičkih snimaka, cijena joj se ne mijenja onako kako se mijenja potražnja. Cijenu diktira Appleovo legalno pravo da je naplati 99 penija.”

Informacijski proizvod je potpuno drukčiji od svake dosad proizvedene robe i zato se ekonomija temeljena na informacijskim proizvodima ponaša drukčije od one koja se temelji na proizvodnji stvari i pružanju usluga. Dosad je nestašica robe povećavala njenu cijenu, ali informacijski kapitalizam raspolaže tolikim obiljem proizvoda (informacija) da cijena tendira nuli, a time i dobit. Princip nestašice zamijenjen je principom obilja. Kapitalizam se slama jer ne može opstati uz znanje koje se dijeli.

Mason nije prvi autor koji govori o postkapitalizmu. Prva knjiga s takvim naslovom (“Postkapitalističko društvo”) objavljena je još 1993. godine, a autor joj nije nikakav radikalni ljevičar, nego, dapače, američki guru korporativnog menadžmenta Peter Drucker. Dok mainstream ekonomisti i danas drže da informacijska tehnologija idealno naliježe uz neoliberalizam, kao nadogradnja kapitalizma, Drucker je prvi koji je informacijski kapitalizam promotrio kao prijelaz prema nečemu drugom, na užas ortodoksne desnice.

U spomenutoj knjizi Drucker je postavio isto pitanje kojim je 150 godina ranije sebi glavu razbijao Karl Marx: kakav je društveni arhetip postkapitalizma? Ako je feudalno društvo utjelovio srednjovjekovni vitez, a kapitalizam predstavlja buržoazija, tko je u toj povijesnoj shemi nositelj postkapitalističkih društvenih odnosa?

Na ovom mjestu Drucker šokira ortodoksnu ljevicu: to nije Marxov i Lenjinov proletarijat, nego “općeobrazovana osoba”. Takvu osobu Drucker je zamislio kao spoj menadžerske i intelektualne klase zapadnog društva, koji bi kombinirao menadžerske sposobnosti primjene znanja sa sposobnošću intelektualca da razumije ključne koncepte znanja i njegove implikacije. Taj “novi čovjek” ne bi bio replika renesansnog čovjeka, već njegova suprotnost: on ne bi bio stručnjak za razne stvari, nego bi bio u stanju specijalističko znanje iz nekog uskog područja primijeniti generalno.

Tehno-buržoazija

Mason tvrdi da se u međuvremenu takva grupa ljudi i pojavila, odnosno da je kapitalizam u zadnjih 20 godina proizveo novu društvenu snagu, koja će zapravo biti njegov grobar. Ta nova generacija je “tehno-buržoazija 21. stoljeća u majicama kratkih rukava, s informacijama pohranjenima na Cloudu i ultraliberalnim stavovima o seksualnosti, ekologiji i filantropiji”. Ili, još kraće: “ljudi s bijelom žicom” (jer gotovo svi hodaju s bijelim slušalicama u ušima, preko kojih slušaju glazbu skinutu s mreže).

Sociolozi tu skupinu nazivaju “umreženim individualcima”: oni su vični upijanju znanja s relativno otvorenog i globalnog sustava, te se ponašaju na umreženi način, od posla i potrošnje do odnosa i kulture, čvrsto vjerujući da informacija mora biti slobodna. Mason takav stav skicira ovako: “Kupit će drogu u nekom noćnom klubu, ali će i dalje smatrati nametom ako moraju platiti da bi skinuli glazbu s interneta.” Ili kupiti novine, recimo.

Ako ćemo narednih 50 godina živjeti taj peti dugi val kapitalizma, temeljen na informacijama, Mason zaključuje da onda već imamo novog muškarca i novu ženu kakve bismo prema teoriji dugog vala mogli očekivati. I duhovito primjećuje: “Problem je u tome što oni ne pokazuju nikakav interes za svrgavanjem starog kapitalizma i gotovo nikakav interes za politiku uopće.”

Ali nisu nezainteresirani za društvene promjene, ako se one odnose na njihov položaj u društvu. Iako ih politika ne zanima, Mason uočava njihov subverzivni potencijal: “Umreženi individualci su ti koji su kampirali na gradskim trgovima, blokirali bušotine plina, izvodili punk-rock na krovovima ruskih katedrala, podizali prkosne boce piva pred islamizmom u parku Gezi, doveli milijune ljudi na ulice Rija i Sao Paola, a sad su organizirali masovne štrajkove duž cijele južne Kine.”

Britanski pisac tvrdi da ti ljudi, koje smatra “poboljšanom radničkom klasom”, imaju različite i fluidne interese, ali im je zajedničko golemo nezadovoljstvo sustavom, jer “neoliberalizam im može ponuditi samo svijest stagnirajućeg rasta i državnu razinu bankrota: siromaštvo do smrti, ali s nadograđenom verzijom iPhonea svakih nekoliko godina”.

Projekt ‘Nula’

Alternativa je postkapitalizam, kojeg Mason naziva Projekt “Nula” – jer su njegovi ciljevi energetski sustav s nula potrošnje ugljičnog dioksida, proizvodnja strojeva, proizvoda i usluga s nula marginalnih troškova te približavanje nužnog vremena rada što bliže nuli. Mason smatra da svaka svjetska vlada koja ozbiljno pristupa postkapitalizmu može odmah poslati jasan signal tako što će “ugasiti neoliberalni privatizacijski stroj”, a potom preoblikovati tržišta kako bi podržala održive, suradničke i socijalno pravedne ishode. “Ako date pristupačne cijene solarnih panela”, veli Mason, “ljudi će ih instalirati na svoje krovove.”

Neke od nužnih stavki za što bezbolniji prelazak u postkapitalizam su, prema Masonu, nacionalizacija središnjih banaka, unilateralni ili kontrolirani otpis državnih dugova (inače će 60 posto svjetskih država bankrotirati do 2050. godine, čime bi mogao nastati svemirski kaos), osnivanje vladinih ureda netržišne ekonomije, preoblikovanje poreznog sustava u smjeru nagrađivanja neprofitne i suradničke proizvodnje, slamanje monopola ili njihovo zamjenjivanje javnim vlasništvom, te preoblikovanje poslovnih pravila tvrtki kako bi se onemogućili nisko plaćeni poslovi.

Ukratko: neoliberalni poslovni model, smatra Mason, trebalo bi staviti izvan zakona na isti način kako se svojedobno izvan zakona stavilo ropstvo ili dječji rad. “Najneposredniji cilj je spasiti globalizaciju ubijajući neoliberalizam”, piše u knjizi.

Posebnu pažnju autor pridaje uvođenju bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) za sve ljude, ne samo zato što studije pokazuju da će u narednih 10-20 godina oko 47 posto svih poslova nestati zbog automatizacije, nego i zato što bi uvođenje BTD-a bilo protuotrov za “usrane poslove”, odnosno za slabo plaćene uslužne poslove koje je kapitalizam stvorio u zadnjih 25 godina, a koji prema Masonu “ponižavaju radnika i vjerojatno ne bi trebali ni postojati”.

Postkapitalizam će vas osloboditi – tvrdi Mason u finalu knjige. Njegova studija sadrži pronicljive analize suvremenog društva i brojnih promjena koje informatička revolucija donosi svjetskoj ekonomiji, ali neki drže da su mu zaključci pretjerano hrabri. Zgodna je okolnost da bismo već do kraja naših života mogli znati je li to točno.