Kurikulum za 21. vijek

Kolumna Damira Pili ća - Slobodna Dalmacija, 4. lipnja, 2016

Jasno da su ljudi poput Željke Markić sada u panici: s ovakvom reformom obrazovanja cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla urušiti već u idućoj generaciji

Konačno se u Hrvatskoj dogodio prosvjed bez fašističkih slogana i bez jednoumnih zahtjeva za oduzimanjem tuđih prava. Ustavši protiv sirovog miješanja politike u reformu obrazovanja, građani Hrvatske u srijedu su napokon, pod egidom “Hrvatska može bolje”, priredili jedan progresivni happening, istovremeno u 13 hrvatskih gradova i više svjetskih metropola, s epicentrom na krcatom Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Što bi rekla premijerova žena: “Svaki razuman čovjek trebao bi biti ovdje.”

Jedna stvar upala je u oči: žestoko nastojanje organizatora da prosvjed prikažu kao nepolitički, vjerojatno iz straha da ih se ne etiketira kao pijune opozicije. Taj strah je nepotreban: pa jasno da je prosvjed bio politički. Svaki građanin koji je u srijedu popodne izišao na trgove hrvatskih gradova učinio je time duboko političku gestu.

Naravno, ne u smislu dnevne ili stranačke politike, nego u smislu činjenice da obrazovanje predstavlja duboko političko pitanje. Karakter obrazovanja u nekoj zemlji ima snažne političke implikacije, koje se vrlo jasno odražavaju na društvenu stvarnost. Najbolji primjer je upravo – Hrvatska. Odnosno, “revolucionarna” promjena nastavnih sadržaja u Hrvatskoj koja se odvila početkom 90-ih, te njene političke i društvene posljedice.

U tadašnjem jurišu liberalne demokracije i kapitalizma na socijalistički kurikulum odmah su stradali marksizam, TIPSS (Teorija i praksa samoupravnog socijalizma) te ONO i DSZ (Općenarodna obrana i društvena samozaštita), koje je zamijenio vjeronauk. Umjesto znanstvenog socijalizma, dobili smo neznanstveni katehizam. Umjesto koncepta “naoružanog naroda”, zbog kojeg je i postojao predmet “ONO i DSZ”, dobili smo članstvo u NATO-u.

Zašto dogma?

Da se razumijemo: ukidanje ovog potonjeg predmeta i nije tako loša zamisao, jer se time uspjelo donekle demilitarizirati društvo, ali je plaćena (pre)visoka cijena: sada smo dio svjetske alijanse koja diljem planeta masovno ubija civile, a Europu huška na rat protiv Rusije.

Nadalje, umjesto ideje i prakse društvenog vlasništva, kako su nas do 1990. učili marksizam i TIPSS, dobili smo ideju i lopovsku praksu privatizacije, koju smo dopustili šutke, jer je novi kurikulum tako nalagao, odnosno više u njemu nije bilo protuideje koja bi to spriječila. Danas znamo da je ta ideja ekonomski upropastila i teško raslojila hrvatsko društvo, ali sada je kasno: društvo je već upropašteno i raslojeno.

Usput je, u tom kurikularnom jurišu s početka 90-ih, napravljena i nacionalistička revizija udžbenika povijesti, pa smo dobili generacije koje iz škole izlaze uvjereni da su partizani bili zločinci, a ustaše nekakvi “borci za hrvatsku slobodu”. Iza tih generacija ostao je trag svastika i ušatih “U” na mnogom hrvatskom zidu.

Prema tome, jasno je da karakter obrazovanja presudno određuje karakter društva. Nije svejedno hoće li naglasak kurikuluma biti na vjerskom ili na znanstvenom tumačenju svijeta: u prvom slučaju škole će isporučivati dogmatske mozgove, a u drugom će iz tih škola izlaziti ljudi s vječitim “zašto” na usnama. Jasno da će to utjecati i na buduću popularnost konzervativnih, odnosno progresivnih političkih partija.

Stari gad Murakami

Iz svega ovoga jasno je i kome smeta ovakva reforma obrazovanja, i čija bi aktualna (kontra)revolucija, uz takvu reformu, postupno postajala predmet sprdnje sve većeg broja mladih ljudi. Zato je i razumljivo da su ljudi poput Željke Markić i udruge poput njezine “U ime obitelji” sada u panici: cijela bi se njihova projekcija Hrvatske mogla s ovom reformom urušiti već u idućoj generaciji.

Te su se snage na dan prosvjeda legitimirale službenim zahtjevom da se s popisa školske lektire izbaci cijeli niz reformom predloženih knjiga koje “mlade navlače na teme seksualnosti”. Prijateljica premijerove žene prognala bi iz škola ne samo dvije najprevođenije i najnagrađivanije hrvatske književnice, Dubravku UgrešićiSlavenku Drakulić, nego i neke od najvažnijih svjetskih pisaca, poput Marguerite Durasi Harukija Murakamija, i to zato što je gospođa metodom trganja iz konteksta pronašla u njihovim djelima rečenice koje opisuju razne oblike seksualnosti.

To znači da bi ova žena, kao i ideologija koja stoji iza nje, zabranila mladima Joycea zbog “Uliksa”, Nabokova zbog “Lolite”, nobelovca Llosu zbog homoseksualnih pasaža iz “Katedrale”, a ponajvećeg afroameričkog romanopisca Jamesa Baldwina zbog cjelokupnog opusa. Ovaj barbarski napad na klasike hrvatske i svjetske književnosti svjedoči dubinu zla te ideologije: pred tim srednjovjekovnim kurikulumom i nevjernik se mora prekrstiti od sablazni.