'Lutajući marksist' ponovo jaše

BIVŠI SYRIZA-in MINISTAR FINANCIJA YANIS VAROUFAKIS S NOVOM STRANKOM UŠAO U GRČKI PARLAMENT

Razlozi popularnosti Varoufakisa među mladim Grcima isti su razlozi koji su u političku orbitu lansirali Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Mladi glasaju za njih jer ovi političari adresiraju ključne probleme nove generacije

Nedavni izbori u Grčkoj donijeli su smjenu vlasti: ljevičarska Syriza je žezlo u Helenskom parlamentu predala konzervativnoj partiji Nova demokracija. Pomalo u sjeni prošla je vijest da je u parlament ušao bivši Syrizin ministar financija Yanis Varoufakis sa svojom novom strankom MeRA25. Kako navode izvještaji, izborni prag - koji u Grčkoj iznosi tri posto - Varoufakis je prešao zahvaljujući glasovima mladih.

Ukupno je šest stranaka ušlo u Helenski parlament. Iza vodećeg dvojca, Nove demokracije i Syrize, na treće mjesto plasirao se socijaldemokratski Pokret za promjene (bivša stranka PASOK), koji je dobio 8,10% i 22 zastupnika. Četvrta je Komunistička partija Grčke (5,30% i 15 zastupnika), a peta je proruska desničarska partija Grčko rješenje (3,70% i 10 zastupnika).

Posljednja stranka koja je prešla izborni limit je Varoufakisova MeRA25, koja je dobila 3,44 posto glasova i devet zastupnika. Grčki parlament ukupno ima 300 zastupnika.

Valja naglasiti da je neonacistička Zlatna zora – koja je u prethodnom sazivu imala čak 18 zastupnika – ovaj put dobila 2,93 posto te ostala ispod izbornog praga, što je možda i najbolja vijest s grčkih birališta.

Nekome se može činiti čudno što je u parlament ušla Komunistička partija, ali ona u Grčkoj u pravilu dobija između pet i deset posto glasova – kako ističu tamošnji analitičari, time grčki birači honoriraju povijesne zasluge stranci koja je u Drugom svjetskom ratu povela i dobila oslobodilački rat protiv nacista. Kao što vidimo, nisu svi balkanski narodi nezahvalni spram onih koji su im spasili guzicu u WW2.

No tema ove priče je Yanis Varoufakis. Tko je taj tip i zašto su mladi glasali za njega?

Postmoderni Fidel i Che

Iako je u stručnim krugovima i ranije bio znan kao briljantan ekonomist, široj europskoj javnosti postao je poznat kad ga je vođa Syrize i tada novopečeni grčki premijer Alexis Tsipras u siječnju 2015. godine – nakon što je Syriza postala prva lijeva partija koja je nakon pada Berlinskog zida došla na vlast u nekoj europskoj zemlji – pozvao da bude ministar financija i pomogne mu izbaviti Grčku iz dužničke omče.

Fizički markantan i nekonvencionalnog imidža, Varoufakis je brzo postao zvijezda europskih medija i, uz Tsiprasa, glavno zaštitno lice Syrize. Zakleti neprijatelji kravate, obojica su u pohod europskim vladama odlazili samo u sakou i košulji, a Varoufakis se često slikao u kožnoj jakni, vozeći motocikl.

Mnogi su tada ovaj grčki dvojac smatrali postmodernom, demokratskom i obrijanom varijantom slavnog kubanskog revolucionarnog tandema Fidel Castro – Ernesto Che Guevara (Tsipras je čak svom mlađem sinu dao ime Ernesto). No pokazalo se da se marksistički ciljevi lakše postižu revolucijom nego demokracijom. Uzalud su Tsipras i Varoufakis ukazivali europskim vladama i kreditorima da im demokratski izražena volja grčkog naroda daje pravo za promjenu pogubne ekonomske politike štednje – Bruxelles i Berlin bili su gluhi i slijepi na njihove argumente o neodrživosti grčkog duga.

Iz tog doba pamte se epski retorički dvoboji između Varoufakisa i moćnog njemačkog ministra financija dr. Wolfanga Schäublea, još jednog briljantnog ekonomista, koji je odbijao sve Varoufakisove pokušaje da ublaži dinamiku grčkog vraćanja enormnog duga, u koji su Grčku dovele prethodne vlade. Osobito je znamenit njihov prvi susret u Berlinu, što ga je Varoufakis opisao u knjizi koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa 2016. postala dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom „Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost“:

„Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo. (…) Naša izborna platforma je, u najmanju ruku, predstavljala neugodnost za njemačku demokršćansku vladu i njezine planove da održi red unutar eurozone.“

Nemilosrdni dr. Schäuble

Ispostavilo se da je Varoufakis uzalud putovao u Berlin. Već taj prvi susret dvojice vrhunskih ekonomista, od kojih je svaki zastupao drukčiju ekonomsku doktrinu, pokazao je da dr. Schäuble neće imati milosti za grčke patnje:

„Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju. Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.“

Ostatak priče je poznat: doktor Schäuble je ostao tvrd na sva Varoufakisova uvjeravanja da politika štednje neće oporaviti grčku ekonomiju, ali će uništiti grčko društvo. Uzalud ga je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. „Dug je dug!“ ponavljao je dr. Schäuble.

Paralelno s arogancijom njemačkog ministra, Varoufakis se na domaćem terenu morao nositi s bijesom mladih ljevičara, koji su bili nezadovoljni sporošću uvođenja promjena koje je Syriza obećala. Tako je u travnju 2015. napadnut u jednom restoranu u atenskom boemsko-anarhističkom kvartu Exarchia: skupina anarhista napala ga je bocama i pepeljarama dok je večerao sa suprugom, poznatom grčkom umjetnicom Danae Stratou.

Od poniženja i batina spasila ga je upravo supruga, koja ga je zagrlila i tako zaštitila, jer se anarhisti nisu usudili napasti ženu, nakon čega se bračni par na motoru uputio kući. Tako se, među ostalim, saznalo da „lutajući marksist“ (kako Varoufakis sâm sebe naziva) suprugu izvodi motorom, bez tjelohranitelja i službenog vozača.

Konačno, nakon šest mjeseci mučnih pregovora, Tsipras je u srpnju 2015. pokleknuo pred zahtjevima europskih kreditora, a Varoufakis je na to dao ostavku i povukao se (privremeno) iz političkog života, da bi danas, četiri godine kasnije, s novom strankom i istim idejama ponovo ušao u grčki parlament.

Rekli smo već da su Varoufakisa u parlament vratili glasovi mladih ljudi. Što oni vide u njemu?

Glas iz budućnosti

Razlozi popularnosti „lutajućeg marksista“ među mladim Grcima isti su oni razlozi koji su zadnjih godina u političku orbitu lansirali britanskog laburističkog vođu Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog socijalista Bernieja Sandersa: i Corbyn i Sanders politički su uzletjeli na glasovima mladih Britanaca i Amerikanaca. Mladi glasaju za njih jer prepoznaju da ovi političari adresiraju ključne probleme koji muče novu generaciju – rastuće nejednakosti, širenje prekarnog rada, sve teže mogućnosti stalnog zapošljavanja, klimatske promjene.

Govorimo o prvoj generaciji mladih na Zapadu koji će objektivno živjeti lošije od svojih roditelja, i upravo to urušavanje „kapitalističkog sna“ – o kojem ovi političari javno govore, nudeći alternativu u demokratskom socijalizmu – predstavlja onaj faktor koji zapadnu mladost veže za Corbyna, Sandersa i Varoufakisa.

Zato ne čudi da je Varoufakis lani u SAD-u, skupa sa Sandersom, proglasio stvaranje Progresivne Internacionale, kao što ne čudi da je u grčkoj izbornoj noći – netom je saznao da ulazi u parlament – najavio da će najprije otići u London i naći se s Corbynom. „Lutajući marksist“ očito stvara novi neomarksistički savez koji ima velike ambicije kreirati demokratsku socijalističku alternativu sadašnjem sistemu.

O tome je Varoufakis pisao i u svom bestseleru „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“ (Sandorf, 2015.), kad na kćerino pitanje „Tata, otkud tolika nejednakost u svijetu?”, odgovara: „Nikad nemoj podleći iskušenju racionalizacije nejednakosti koje danas, kao dijete, smatraš neprihvatljivim. Sačuvaj u svojoj duši odbojnost prema takvoj stvarnosti kao jedino ‘logičnoj’, ‘prirodnoj’ i ‘pravednoj’.“

Jest da je dobar dio današnjih tinejdžera i mladih ljudi već korumpiran materijalističkim narativom o „kapitalističkom snu“, ali je također istina da jedino u toj dobnoj skupini još uvijek ima dovoljno idealista koji će prigrliti političke ideje Sandersa, Corbyna i Varoufakisa. Ne zaboravimo: mladi su više od drugih zainteresirani za budućnost.