Marksistički gerilci odustaju od revolucije

Slobodna Dalmacija 30 kolovoz, 2016

Uplivom SAD-a nastala je vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu

U noći s 28. na 29. kolovoza, točno u ponoć, predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos dohvatio se Twittera: “Nova povijest počinje za Kolumbiju. Utišajmo puške! Rat s FARC-om je završen!” Nešto ranije vođa FARC-a Rodrigo Londono, alias Timoleon Jimenez, zvan Timochenko, iz Havane je izdao depešu gerilskoj vojsci: “Naređujem svakom našem borcu da uistinu prekine vatru i neprijateljstvo protiv Kolumbije.”

Time su okončani četverogodišnji pregovori koji su u Havani, pod supervizijom kubanskog lidera Raúla Castra, vođeni između kolumbijske vlade i marksističko-lenjinističke FARC-ove gerile, koja je 50 godina pokušavala srušiti državni režim i u Kolumbiji provesti socijalističku revoluciju: računa se da je u tom vremenu ubijeno između 260 i 600 tisuća ljudi.

FARC je kratica za Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia (Revolucionarna vojska Kolumbije), ilegalnu vojnu strukturu koja je osnovana 1964. kao organizacija kolumbijskih seljaka koji se na principima marksizma-lenjinizma bore protiv veleposjednika, socijalnih razlika i američkog imperijalizma. No uzroci nastajanja FARC-a sežu u 1948. godinu, kada je usred predsjedničke kampanje u Bogoti ubijen liberalni kandidat Jorge Eliécer Gaitán: taj je događaj odredio budućnost kolumbijskog društva.

Naime, odmah nakon Gaitánova ubojstva u Bogoti je došlo do masovnog nasilja, koje se brzo proširilo na cijelu Kolumbiju, dovodeći do građanskog rata između pristaša Liberalne partije i Konzervativne partije. U Kolumbiji je ovo razdoblje poznato kao “La Violencia”, a formalno je završeno 1958. sklapanjem mirovnog sporazuma između sukobljenih strana.

Strah od nove Kube

Sporazum je predviđao da zemljom naizmjenično vladaju liberali i konzervativci, što je stvorilo koruptivnu političku strukturu u kojoj su elite dviju najvećih stranaka čuvali leđa jedni drugima. U tim okolnostima mnogi bivši liberalni borci prepoznali su izdaju i odlučili nastaviti borbu za agrarnu reformu i smanjenje socijalnih razlika, povezavši se s Komunističkom partijom Kolumbije. Tako je nastao FARC.

Najveće uspjehe kolumbijska marksistička gerila je ostvarila 1990-ih godina, kada su s 18 tisuća boraca kontrolirali 35 posto teritorija zemlje (Kolumbija je velika gotovo kao dvije Francuske, a oslobođeni “marksistički teritorij” bio je veći od Njemačke). Tih godina FARC je najavljivao ofenzivu na glavni grad Bogotu i konačno slamanje kapitalističkog režima. Tako bi možda i bilo da se u priču nije umiješao SAD, koji nakon gubitka Kube nije mogao u južnom dvorištu dozvoliti još jednu marksističku enklavu.

Smatra se da je u opremanje kolumbijske vojske za borbu protiv FARC-a Amerika “utukla” barem deset milijardi dolara, što se odrazilo na terenu: vojni uspjesi FARC-a su zaustavljeni, njihove snage prepolovljene (drži se da FARC danas ima oko 7500 boraca), a kolumbijska vojska povratila je dio teritorija, pa su se marksistički gerilci morali povući u dubine džungle.

Tako je nastupila vojnički nerazrješiva pat-pozicija: gerilci su shvatili da zbog američkog upliva ne mogu osvojiti kapitalističku Bogotu, dok je kolumbijska vlada shvatila da niti uz američku pomoć ne može osvojiti marksističku džunglu. To je i dovelo do pregovora u Havani.

Labavo primirje

Određene činjenice mogle bi otežati uspostavu mira u Kolumbiji. Prije svega, iako se sporazumom predviđa integracija FARC-a u politički život Kolumbije, povijest ove zemlje ukazuje da to može završiti novim nasiljem.

Naime, FARC je već jednom, 1980-ih godina, pristao da vojno djelovanje zamijeni političkim. Tada su lideri FARC-a osnovali političku partiju pod imenom “Patriotska Unija”, u koju se uključilo više tisuća njegovih članova, prethodno položivši puške. Rezultat je bio katastrofalan, jer je došlo do pravog masakra nad tim ljudima: desničarske paravojne formacije, pod patronatom vlade i veleposjednika, pobile su većinu članova “Patriotske Unije”, uključujući i dva FARC-ova predsjednička kandidata .

Iako havanski sporazum precizno definira proceduru razoružavanja FARC-ove gerile (predviđeno trajanje demobilizacije je 180 dana), i to pod nadzorom UN-a, nije jasno hoće li svi dijelovi marksističke vojske pristati na sporazum, s obzirom na vrlo decentralizirani ustroj FARC-a, u kojem ogranci (tzv. Blokovi, kojih ima sedam i pokrivaju cijeli teritorij Kolumbije, a dijele se na Frontove) imaju veliku autonomiju u odnosu na centralu pokreta.

Tako je još u srpnju 1. Front FARC-a, koji djeluje u okviru Istočnog bloka, uz granicu s Brazilom, donio deklaraciju u kojoj potpuno odbacuje potencijalni mirovni sporazum i najavljuje da će bez obzira na odluku vrha FARC-a nastaviti s oružanom borbom. Pritom se radi o jednoj od najvećih i najstarijih borbenih formacija FARC-a, s velikim ugledom među drugim borcima.

Labava struktura pomogla je FARC-u da preživi pola stoljeća rata, ali bi mogla usporiti ili potpuno omesti uspostavu mira.