Najvažniji europski dan

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 7.svibnja, 2016

Ovog devetog svibnja slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti

U ponedjeljak će europski narodi čistog srca obilježiti najvažniji europski dan u godini. Svi osim jednog naroda s Balkana. Srce tog naroda bit će u ponedjeljak uznemireno i podijeljeno.

Svi europski ministri tog će dana, s više ili manje protokolarne strasti, pozdraviti najveću europsku pobjedu u povijesti, pobjedu na kojoj je izgrađena današnja Europa. Jer nije slučajno što Dan Europe slavimo istog datuma kao i Dan pobjede nad fašizmom.

Postoji snažan razlog zbog kojeg je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman te daleke 1950. godine, od svih 365 dana u godini, za objavljivanje svoje povijesne deklaracije o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik – pramajke današnje Europske unije – izabrao baš deveti svibnja. Ne zbog horoskopa ili numerološkog značenja brojki devet i pet, nego zato što je tog 9. svibnja 1950. ranjena Europa bilježila petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha i povijesne antifašističke pobjede.

Schuman je razumio da je buduća Europa bez ratova moguća jedino na apsolutnom i vječnom uvažavanju tog datuma. Shvaćao je da Europa mora biti antifašistička, ili je neće biti. Bilo mu je jasno da budućnost kontinenta ovisi o zauzdavanju fašizma i njegovanju sjećanja na antifašističku pobjedu.

Zato će svi europski ministri u ponedjeljak čistog srca pozdraviti tu pobjedu, osim jednog ministra s Balkana. Što god taj čovjek javno rekao – ako uopće išta i izjavi - njegovo srce komemorirat će poraz, jer u njegov je um utisnuta ideja da pripada gubitničkoj strani.

Sudbina iz arijevskih križaljki

Taj njegov osjećaj je njegov problem. Naš je problem to što taj gubitnički osjećaj ministar pokušava prevaliti i na sve nâs koji smo te daleke 1945. pobijedili, iako nismo još ni bili rođeni. Zato smo i rođeni, jer su naši borci te godine pobijedili.

Da je pobijedila ministrova strana, našeg naroda danas možda ne bi ni bilo, ili bi u najboljem slučaju bio desetkovan, a svakako bismo ostali bez slobode. Jer u arijevskim križaljkama Trećeg Reicha zapisana sudbina Južnih Slavena bila je tek za nijansu manje tragična od sudbine Istočnih Slavena. Dok je našu istočnu braću trebalo većinski pobiti (kako bi se stvorio Lebensraum za arijevsku rasu), a manjinski ostatak učiniti robovima, za Južne Slavene bila je smišljena “milostivija” varijanta: mi smo trebali biti pobijeni manjinski, a robovati većinski.

U takvom raspletu - čiji izostanak Europa danas slavi i zahvaljuje svojim antifašističkim precima - Auschwitz i Jasenovac ne bi nikad bili zatvoreni, a mi bismo se nalazili s tužnije strane žice. I dok čitava Europa slavi tu ratnu antifašističku pobjedu, nama se iz ministrovog kockastog ideološkog sklopa nameće čudovišna ideja da smo 1945. izgubili.

Civilizacijski je nužno da tu ideju odbacimo s dubokim prezirom. Zločinci ne mogu biti mučenici. Samo njihove žrtve to mogu biti.

Nije mučenik onaj koji se tog proljeća 1945. ubio u berlinskom bunkeru, niti njegovi nacistički prirepci i kvislinzi od Zagreba do Osla, nego su mučenici svi oni milijuni ljudi širom Europe koji su stradali od njihove zločinačke ideje i prakse.

Najgori u prve redove

Ideju da fašistički poraz nije naša pobjeda moramo s gnušanjem odbaciti ne samo zbog sjećanja na antifašističke pretke, na njihovu časnu žrtvu i herojsku pobjedu nad najvećim zlom koje je ikad zadesilo svijet, nego i zbog naših potomaka. Ako ta ideja uđe u njihove glave, kao što je ušla u ministrovu, onda je samo pitanje vremena i društvenih okolnosti kada će auschwitzi i jasenovci opet proraditi.

Stoga ove godine na najvažniji europski datum slavimo ne samo pobjedu nad fašizmom, nego i pobjedu nad svim hasanbegovićima ovog svijeta, svim revizionistima i mračnim mađioničarima koji iz šešira, umjesto bijelog zeca, izvlače crne vojske prošlosti.

Te su vojske već jednom poražene: od Trsta do Lenjingrada, od normandijskih plaža do ruskih stepa, najbolji Europljani tog doba – potpomognuti američkim saveznicima – izginuli su u milijunima da bismo mi današnji mogli živjeti slobodan život.

I zato svakog Europljanima danas mora boljeti kada vidi da širom kontinenta – ne samo u Hrvatskoj – jačaju ideje koje su prije 70 godina poražene. O tome se već masovno piše i snimaju filmovi širom Europe, a svakog Hrvata mora boljeti što u tim tekstovima i filmovima upravo današnja Hrvatska postaje naročito ozloglašeni primjer. Opet su najgori među nama dospjeli u prve redove.

Protiv fašizma našeg domaćeg valja nam ustati zbog patriotizma. Tko god iole voli ovaj komad zemlje što ga naslijedismo od Tuge, Buge, Muhla, Kosjenca, Klukasa, Lobela i Hrvata, taj ne može mirno gledati ovo antihrvatsko i anticivilizacijsko divljanje koje aktualna vlast već mjesecima dopušta, ako već i ne potiče.