Ne mogu nas spasiti poduzetnici, nego demokratski socijalizam

KATARINA PEOVIĆ, KANDIDATKINJA RADNIČKE FRONTE ZA PREDSJEDNICU REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva i prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu

Radnička fronta (RF) nedavno je objavila da će njena kandidatkinja na ovogodišnjim predsjedničkim izborima biti dr. Katarina Peović, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz medijske i kulturne teorije. Jedna od rotacijskih zastupnica RF-a zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Peović je dugogodišnja politička aktivistica i autorica dviju knjiga: „Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije“ (Zagreb, 2012.) i „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“ (Zagreb, 2016.).

- Koji su, po vama, najveći problemi našeg društva?

- Najviše o našem društvu govore podaci o siromaštvu, iseljavanju i umirovljenicima. Čak 27,9% stanovništva u RH živi na rubu siromaštva, 14% radno sposobne populacije je iseljeno - prosjek u EU je 3,8% - a više od 180.000 umirovljenika prima mirovinu manju od tisuću kuna.

Čak i oni koji rade u velikom su postotku također polu-nezaposleni i siromašni. Udio radnika koji primaju minimalnu plaću od 2007. do 2014. više se nego utrostručio, s 3 na 10%, i to najviše među mladima i visokoobrazovanima. Hrvatska je i uvjerljivi rekorder u Europi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca: imamo 8,4% takvih ugovora, dok je EU prosjek 2,3%. Dakle, ili smo siromašni, ili osuđeni na iseljavanje; ili smo nezaposleni ili kvazi-zaposleni: u svakom slučaju, vladajući nam poručuju da smo – nebitni.

A tko je bitan? Sudeći po Vladi, to su oni koji imaju plaću iznad 17.500 kuna i poduzetnici kojima se uvode porezne olakšice, očekujući valjda da će te elite spasiti one koje je država osudila na siromaštvo, iseljavanje ili nedostojanstvenu starost. To se „spuštanje“ bogatstva nigdje nije dogodilo, pa se neće dogoditi ni kod nas.

- Kako ocjenjujete dosadašnji mandat aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović?

- Predsjednička funkcija je protokolarna, ali ovlasti koje ima predsjednica redom koristi u zaštiti kapitala, tajkunskih prijatelja, za militarizaciju društva, prakticiranje sluganske politike prema Bruxellesu, a u zadnjoj epizodi i za potpuno srozavanje institucije odlikovanja, koje je za „zasluge u ratu“ dodijelila Tanji Belobrajdić - osobi protiv koje je podignuta kaznena prijava koja sadrži svjedočanstva 24 zarobljenika o brutalnom premlaćivanju u vojnom istražnom centru Lora u Splitu.

Pomilovanja dodjeljuje osuđenima za gospodarski kriminal koji su povezani s njezinim donatorima. Za savjetnike angažira ljude koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru. Vodi antiimigrantsku politiku, koja upotpunjuje njezine napore u smjeru militarizacije društva i osnaživanja uloge RH u NATO-u, što nam ne donosi baš nikakve koristi.

Prema EU, SAD-u, MMF-u i Svjetskoj banci vodi politiku „dobre učenice“, stajući protiv svog naroda, zagovarajući „bolne rezove“ i „nužne reforme“ iako te mjere štednje - kako vidimo na primjeru Makedonije, koja je sprovela sve reforme, pa ljudi svejedno žive u bijedi - narodu ne donose ništa dobro.

- Kažu da ste „uvjereni egalitarist“. Što to točno znači?

- Egalitarizam je politička ideja prema kojoj svi ljudi trebaju biti tretirani kao jednaki. To je jedan od temelja demokratskog socijalizma, koji je vizija društva jednakih. No kako jednakih? I kapitalistički parlamentarizam počiva na ideji da su svi ljudi jednaki, pa u društvu vidimo da to nije tako. Ističu se ljudska prava i pravo na kulturalne razlike, možemo biti sve što želimo i mijenjati identitete, zadržavati i odbacivati životne stilove, poštivati i tolerirati jedni druge, sve dok ne postavimo temeljna pitanja – vlasništva, načina proizvodnje u kapitalizmu, reprodukcije klasnih odnosa i klasnih razlika.

To su razlike između onih koji žive od vlastita rada i onih čiji je život koncentriran na menadžeriranje onih koji rade i proizvode - kao i na menadžeriranje onim što oni proizvode - a u konačnici na prisvajanje profita nastalog kao nusproizvod tuđeg rada.

- Programski cilj Radničke fronte je „demokratski socijalizam za 21. stoljeće“. Koja su obilježja tog tipa socijalizma?

- Demokratski socijalizam koji zastupamo temelj jednakosti nalazi u društvenom vlasništvu – viziji društva u kojem će ekonomija i imovina biti dominantno u vlasti čitavog društva, a ne kapitalističkih elita. To je vizija društva u kojem je društvena proizvodnja organizirana od radnika, a proizvodi se za potrebe, a ne za profit. Ta tri kuta socijalističkog trokuta – društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i proizvodnja za potrebe - osiguravaju egalitarnost, odnosno mogućnost da svi imaju zadovoljene moralno važne potrebe: javno dostupno i besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, stanovanje, prehranu.

O d emokratskom socijalizmu 21. stoljeća se sve više čuje, pa ga možemo u nekim inačicama naći i u programima političara poput Bernieja Sandersa i Alexandrije Ocasio-Cortez u Americi, kao i Jeremyja Corbyna u Velikoj Britaniji.

- Je li SDP lijeva stranka?

- SDP nije lijeva stranka. To je jasno puno prije 2004. godine, ali tada se SDP-ov program sasvim jasno počinje temeljiti na proturječnim određenjima socijalnog i liberalnog, odnosno lijevog i pro-tržišno orijentiranog, pri čemu su govorili da su „za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo“. Takva spajanja „tržišta“ s terminima „socijalnog“ i „društvenog“, koji trebaju ublažiti njegove učinke, najbolje su dokazala svoj besmisao u trenutku kada SDP dolazi na vlast i donosi Zakon o radu koji dodatno degradira radnike, a i u svim drugim poljima su uspostavili takav institucionalni okvir koji je omogućavao kapitalu još lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja.

Ne treba puno filozofije da proniknete floskule iz njihova programa o tome da „nema sukoba između kapitala i rada“, te da će ono što je dobro za kapital biti dobro za radnike. Dovoljno je pitati radnike Uljanika koji od prosinca nisu primili plaću, a prije toga tri mjeseca samo minimalac, ima li sukoba između kapitala i rada. Je li Končar, koji još uvijek izvlači profit iz Uljanik grupe, na istoj strani kao radnici Uljanika, Brodotrogira i 3. maja?

- Radnička fronta se dosta angažira oko problema radnika naših brodogradilišta. Kako biste se postavili prema problemima hrvatske brodogradnje?

- Brodogradnja je primjer apsurda i egzemplar do čega nas dovode neoliberalne politike u kombinaciji s politikama štednje na periferiji EU. To je jedna od rijetkih izvoznih industrija u kojoj smo i nakon godina devastacije još uvijek 10. u svijetu, koja svake godine vraća više poreza nego što država uplati subvencija - iako se uporno ponavlja suprotna priča - koja predstavlja primjer jednog od rijetkih kompleksnih proizvoda koje znamo raditi, za koji imamo stručnjake, koja predstavlja i temelj za famozni STEM kojeg smo postavili kao znanstveno-gospodarski imperativ, koja na sebe „vuče“ visoko pofitabilne popratne industrije i koja zapošljava tisuće radnika. A domaći političari misle da tu granu treba ugasiti?!

Brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Evropska komisija nam ograničava mogućnosti ugovorima koje smo potpisali, no i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih financiranja mogli bi spasiti brodogradnju. No vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, to blokiraju. Radnici su prodani jer vlada koristi taktiku iscrpljivanja.

- Lani ste šest mjeseci bili rotacijska zastupnica RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, te ste jednom bili izbačeni sa sjednice. Kako se to dogodilo?

- Sedmog svibnja prošle godine je na inicijativu Radničke fronte u Gradskoj skupštini izglasano da Grad radnicima tvrtki Kamensko i DIOKI pomogne tako da će otkupiti dio radničkih potraživanja u iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju Gradu platile komunalnu naknadu. Dva tjedna potom Milan Bandić saziva izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom – odbacivanje već izglasanog prijedloga. U tome su mu pomogli vijećnici Neovisnih za Hrvatsku, koji su u prvom glasanju prijedlog podržali.

Na idućoj sjednici na aktualnom satu čitala sam pismo radnika DIOKI-ja u kojem se obraćaju Bandiću. Predsjednik Skupštine Andrija Mikulić me prekinuo, a ja sam odbila napustiti govornicu, zbog čega sam izbačena. Od pokretanja stečaja umrlo je 26 radnika DIOKI-ja, a novci koje je Grad mogao dati radnicima i tako im pomoći potrošeni su na besmislene stvari prije nego što se osušila tinta na odbačenom prijedlogu. Bandićeva stranka „solidarnosti i rada“ svakim svojim potezom pljuje radnicima i solidarnosti u lice.

- Jeste li u Gradskoj skupštini uspjeli oko nekog pitanja naći zajednički jezik s desnicom okupljenom oko Hasanbegovića?

- Jasno je, a prethodni primjer je paradigmatski, da nacionalizam „Neovisnih“ za Hrvatsku, kako se nazivaju, predstavlja paravan iza kojeg ti rodoljubi „delaju posao“ s Bandićem ili bilo s kim drugim. Neovisni za Hrvatsku se toliko pozivaju na suverenizam, a izdali su radnike i radnice DIOKI-ja i Kamenskog - glasali su najprije za radnike, a onda protiv – i to zbog mjesta pročelnice Ureda za kulturu, koje je u tih dva tjedna pripalo njihovoj članici kao nagrada. U nizu drugih primjera pokazuju kako se suverenizam NZH svodi na mržnju i simbole, dok s ekonomskom deprivacijom naroda nemaju nikakvih problema. Dovoljno je vidjeti kako glasaju za sve brutalne neoliberalne privatizacije, deregulacije, da nemaju problema s nametanjem tržišnih principa svemu.

- Radničkoj fronti se često zamjera nedostatak radnika, jer su u prvom ešalonu stranke mahom sveučilišni profesori i intelektualci poput vas. Kako to komentirate?

- Radnik je svak tko živi od svog, a ne od tuđeg rada. No u RF-u ima puno više nezaposlenih, blokiranih, umirovljenika, studenata – onih koji jedva preživljavaju. Radnička fronta upravo u Gradskoj skupštini ima Miljenku Ćurković – prvu blokiranu vijećnicu. Razlog zašto u politici općenito ima više visokoobrazovanih, onih koji pripadaju srednjoj klasi pa i bogatih, jest to što je danas većina društva deprivilegirana: ljudima je oduzeto pravo da se bave politikom. Onda ne čudi da politika služi perpetuiranju moći vladajuće klase.

- Mnogi drže da nam Marx nema što reći u 21. stoljeću, budući da se radi o ideologiji nastaloj u 19. vijeku. Vi ste 2016. baš na tu temu objavili knjigu „Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije“. Kakav je vaš zaključak: je li Marx relevantan i za naše digitalno doba?

- Šire se floskule da je Marx „prevladan“ novim tehnologijama, ali to mogu reći samo oni koji ga nisu čitali. Marx se manje bavio historijskim i geografskim specifičnostima pojedinog oblika kapitalizma, a više onim što je nazvao „idealnim presjekom“, onim što je nužno da bismo definirali kapital, kapitaliste, kapitalizam. Neke stvari jesu drukčije, no mi smo deficitarni upravo u shvaćanjima temeljnih pojmova kao što su rad, višak rada, eksploatacija - zbog toga i vladaju floskule da će „poduzetnici“ i kapitalisti osigurati svima bolji standard, otvarati radna mjesta, povisiti plaće ako se snize porezi i slično. Kao posljedica toga se javljaju i pokreti poput Živog zida koji predstavljaju u sebi proturječne i neizvedive političke programe.

- Pošto se kandidirate za predsjednicu države, javnost bi trebala doznati i o vašem privatnom životu. Koje knjige volite, kakvu muziku slušate, jeste li strogi prema studentima? Je li točno da imate dalmatinske korijene?

- Rad sa studentima smatram privilegijom, mislim da nisam stroga. Muzika je predstavljala dio mog života, pa u muzici volim sve. Izuzetno sam ponosna na svoje dalmatinske korijene - mama mi je Splićanka, a tata iz Segeta Gornjeg kod Trogira – kao i na činjenicu da su mi i otac i bake i djedovi sudjelovali u narodnooslobodilačkoj borbi, tom važnom trenutku povijesti u kojem smo prekinuli stoljeća onoga što bi, kad me pitate za literaturu, Miroslav Krleža opisao puno grubljim riječima, a zadržimo se samo na „autokolonijalnim perspektivama“.