Od Islamske Države do malog Davida

Slobodna Dalmacija - 26.lipnja, 2016

Kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane poticati frustraciju islamskog svijeta, tako je na individualnoj razini važno da se opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, jer je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu

Gradovi Zapadne Europe odjekuju od pucnjeva i bombi: oružani ataci na žitelje europskih urbisa prestižu jedan drugog. Stručnjaci upozoravaju da su profili počinitelja sve različitiji i da se kod pojedinih slučajeva više i ne može ustanoviti suvisla povezanost s centralom suvremenog terorizma - Islamskom Državom. Ta činjenica otežava borbu protiv terorizma, jer izranjaju “usamljeni vukovi”, iznimno frustrirani i mentalno granično zdravi pojedinci koji osobnu muku iskupljuju masovnim ubijanjem nedužnih ljudi.

Tako se ukazuje na silne razlike između lanjskog terorističkog juriša na Pariz, kada je u simultanim napadima stradao troznamenkast broj građana, i prošlotjednog masakra u Münchenu u kojem je pobijeno devet ljudi. Iza terorističkog čina u Parizu stajala je glomazna ljudska i materijalna infrastruktura Islamske Države, dok je münchenski napad izveo pojedinac, iransko-njemački adolescent za kojeg nije utvrđena nikakva veza s terorističkom maticom, osim indicija da mu nadahnuće nije bio islamski, nego arijevski, bjelački terorizam. Jer su ga u školi maltretirala pretežno djeca stranaca, Turci i drugi, pa se moguće zato snažnije poistovjetio s njemačkim dijelom svog identiteta, u ime kojega je, izgleda, i pobio te ljude, pretežno strance.

Iako su razlike između ova dva slučaja neporecive, bilo bi važno shvatiti da među njima postoji suštinska sličnost. Prije svega u motivaciji. A ona se krije u dugotrajnoj neprestanoj frustraciji za koju postoje objektivni razlozi i krivci: u münchenskom slučaju ta je frustracija bila individualna, a u pariškom kolektivna.

Jad i poniženost

Punih stotinu godina, još od Sykes-Picotovog sporazuma, zapadne sile – baš one u kojima se danas zbivaju teroristički napadi – besramno eksploatiraju muslimanske zemlje Bliskog Istoka i sjeverne Afrike, darujući tamošnjim narodima duboki osjećaj frustracije. Ta razina zapadnjačke besramnosti – a time i razina žrtvine frustracije - još je pojačana agresijom na Irak 2003., a do neba podignuta mučkim ubojstvom libijskog vođe Gaddafija 2011. godine. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegeneracijskog osjećaja jada i poniženosti, dozori dovoljno snažna osvetnička organizacija poput Islamske Države, pa da se Zapad nađe u šoku, uhvaćen u vlastitom odrazu iz kolonijalnog ogledala.

Isto tako, punih osam godina, još od početka puberteta, iransko-njemački dječak David Ali Sonbolytrpio je bullying od vršnjaka, uvrede i rugalice na račun svoje težine, što mu je nesumnjivo ostavilo duboki osjećaj frustracije. Bilo je dovoljno da, uslijed tog višegodišnjeg osjećaja poniženosti i jada, u njemu dozori dovoljno velika osvetnička snaga, pa da se u katastrofalnom finalu jednog frustriranog mladog života München nađe u šoku, uhvaćen kao kolateralna žrtva radikalnog odgovora na vršnjačko nasilje.

U oba slučaja imamo istovjetnu temeljnu motivacijsku potku koja je dovela do zločina, što ukazuje da bi moguća rješenja terorističkog problema, barem u segmentu prevencije, morala uzimati u obzir tu sličnost, kako na kolektivnoj, tako i na individualnoj razini.

Ubojstva iz fantazije

Konkretno, baš kako je na kolektivnoj razini važno da Zapad prestane uzrokovati frustraciju islamskog svijeta i podstrekavati terorizam na Bliskom Istoku, tako je na individualnoj razini važno da se fatalna opasnost vršnjačkog nasilja ne podcijeni, odnosno da se shvati kako je i to generator frustracije koja može završiti u krvi nedužnih, kao u Münchenu. Studije pokazuju da je upravo vršnjačko nasilje glavni uzrok dobrog dijela samoubojstava mladih (i mladi münchenski ubojica se na kraju ubio), kao i raznih oblika nasilničkog ponašanja mladih.

Pritom je otežavajuće to što je zadnjih godina, zbog sve veće izloženosti građana slikama nasilja (prvo bliskoistočnog, a sada i domaćeg), u Europi došlo do pomaka praga percepcije u odnosu na nasilne sadržaje, do svojevrsne “normalizacije nasilja”, pa sada za njim posežu i oni akteri koji to jučer ne bi napravili.

Jer, David Ali nije bio jedino zlostavljano dijete u Europi – takvih je na milijune. Dobar dio te djece ponekad mašta o istoj vrsti osvete koju je poduzeo David, ali ta ideja ostaje u sferi fantazije, kao “unutrašnja satisfakcija” kojom zlostavljano dijete psihološki kompenzira realnu nemoć da se obrani u zbiljskom svijetu. Onog trenutka kad mnoštvo malih davida uoči da je nasilje u društvu normalizirano – a to je najveća pobjeda Islamske Države - netko od njih će krenuti u realizaciju homicidne fantazije.

A taj trenutak je već došao. To je prirodna posljedica dominantnog sistema današnjeg svijeta (čitaj: Zapada), koji proizvodi stanje u kojem prevelik broj ljudi i naroda ne mogu naći svoje mjesto pod suncem i živjeti dostojanstveno.