Od revolucije do zebnje: kako su dva prijatelja stvorila Jugoslaviju

ZAŠTO SAM NAPISAO KNJIGU O LJUDIMA KOJI SU VEĆ 40 GODINA MRTVI

Zašto sam napisao knjigu o Titu i Krleži, ljudima koji su već četrdeset godina mrtvi? Odgovor je banalan – iz više razloga.

Možemo početi s njihovim epohalnim gubitništvom. Država koju su skupa projektirali utopila se u moru krvi. Ideali koji su pogonili njihove živote iščezli su u isto vrijeme, bar u ovom dijelu svijeta. Krležin mitski Kozmopolis – kamo nas vodi kapetan Tito, a u luci će našu lađu dočekati Lenjin – danas je na horizontu mnogo dalje nego za njihova života. Ta lađa je doživjela havariju i nasukala se na bratoubilačke grebene koji nisu bili ucrtani na njihovoj komunističkoj karti.

Možda bi ipak trebalo početi s osobnim impresijama i njihovim razvojem kroz vrijeme.

Kad je umro Tito, imao sam jedanaest godina. Kad je umro Krleža, imao sam dvanaest. Oni nisu bili junaci mog djetinjstva. Ako i jesu – to sam shvatio tek mnogo kasnije. Moguće baš kad se o njima počelo pisati da su zločinci i nitkovi.

Ni u osamdesetima nisam puno razmišljao o njima. Shvaćao sam da su u nekim dimenzijama slavni, ali me te dimenzije tada nisu zanimale: Krleža moje rock’n’roll generacije bio je Branimir Džoni Štulić, a on nije bio komunist. Šaputalo se čak da se taj anarhistički negator u pjesmama obračunava s Titom, pa i da mu se ruga. Slušajući Džonija, osjećali smo se kao disidenti, prije nego što smo i znali tu riječ. Naš adolescentski bunt našao je gorivo u tim stihovima: pripadam onom dijelu te generacije kojeg je politički odgojio Branimir Štulić.

Zapravo lažem. Nije istina da me osamdesetih nije zanimala nijedna Krležina dimenzija. U okviru školske lektire, naime, nevoljko sam čitao domaću književnost iz ranijih stoljeća: uz rijetke iznimke, „starija hrvatska književnost” bila mi je „prastara”, a „hrvatski realizam” zvao sam „seljački realizam”. Bio sam nadobudno dijete neboderskog kvarta Split 3 i nisam se mogao uživjeti u priče o raspadu seoskih zadruga, kmetstva i plemstva. A onda sam naletio na jedan Krležin esej.

Znalci već pogađaju – bio je to pamflet „Hrvatska književna laž”, objavljen 1919. u prvom broju Krležina časopisa „Plamen”. Mislim da sam tog dana doživio neku vrstu električnog udara u mozgu i vjerujem da se tako osjeća narkoman kad prvi put proba novu drogu – ne samo da sam prepoznao vlastiti stav o „našim starima” (eto, nisam lud!), nego je Krleža to izrazio vatrometnim pankerskim jezikom za koji nisam uopće znao da je moguć. Što reče Igor Mandić, pao sam kao žrtva Krležine slatkorječivosti. Posljedice osjećam do danas.

Taj furiozni, rušilački Krležin anarhizam u mojoj je svijesti glatko nalegao na ideološku podlogu koju je prethodno izdubio Štulić – prevrednovanje svih vrijednosti. Tada mi se činilo da su njih dvojica na istoj strani barikade, kao borci protiv okoštalih struktura, a za individualnu slobodu. Zapravo to mislim i danas, a za tu intuitivnu hipotezu u međuvremenu ću dobiti i akademsku potvrdu: u jednom znanstvenom radu iz 2006. komparatist Dean Duda piše da „Štulićeva varijanta socijalističkog modernizma uključuje (mladenačku) krležijansku antitetičnost”.

Dobro, reći ćete vi: a gdje je tu Tito?

Polako, tek stižemo do 1989.: širom bivše zemlje osnivaju se nove političke stranke, Savez komunista dobiva opoziciju, a te uzbudljive promjene iz nizozemskog egzila – u koji je otišao još sredinom osamdesetih – uočava i Džoni Štulić: te 1989. objavljuje album „Balkanska rapsodija”, na kojem „zvone” stihovi: „Sviće iza tmurnih oblaka / novo vrijeme traži starog čovjeka / ja bih stvarno htio da se poklonim boljem / al’ ga nigdje ne vidim.”

Čekaj, pomislio sam tada: zar moj veliki negator i krležijanski buntovnik sada, pred dolaskom „novih snaga”, daje prednost onome čiji je sistem sve ove godine ružio? Bio je to zbunjujući uvod u devedesete.

Nakon 1990. javna recepcija Tita radikalno se mijenja i on postaje „diktator”: narod koji je deset godina ranije, na vijest o Titovoj smrti, plakao kao kolektivno malo dijete, sad odjednom otkriva njegovu „zločinačku narav”. Slično stvari stoje i danas. Koliko god historiografija u socijalizmu bila nekritički hagiografska prema Titu, toliko je u postsocijalizmu jednostrana u suprotnom smjeru. Stoga sam, iako su se u međuvremenu pojavile i neke objektivne i uravnotežene studije (npr. „Tito” Ive i Slavka Goldsteina iz 2015.), smatrao da bi bilo vrijedno istražiti kako je Tita vidio moj drugi veliki negator – Miroslav Krleža.

Za koji tjedan navršit će se točno sto godina otkada su se Tito i Krleža prvi put sreli. Bilo je to krajem 1920. u Radničkom domu u Zagrebu, u Ilici 55 (danas Ilica 49), gdje je Krleža držao predavanje na temu „Što je revolucija”. Nakon predavanja prišao mu je jedan mladi radnik, rekao mu da oduševljeno prati sve što on piše i predstavio se: Josip Broz. Čuvši da se mladić upravo vratio iz Rusije, Krleža ga je pozvao na piće u obližnju gostionicu „Kutnjak”, da iz prve ruke čuje o Oktobru: tako je počelo prijateljstvo koje će potrajati do smrti.

U knjizi se bavim tim prijateljstvom. Pokušao sam maksimalno istražiti postojeću literaturu o Titu i Krleži i dešifrirati sve točke u kojima se njihovi životni putovi ukrštaju, kako bih ocrtao jedan ljudski i politički odnos koji je trajao punih šezdeset godina i koji je po mom dubokom uvjerenju – koje sam stekao ovim istraživanjem – presudno utjecao na izgled i karakter SFRJ. Prvenstveno zbog golemog utjecaja koji je Krleža imao na Tita.

Taj utjecaj notirali su i strani promatrači, pa je nakon Titove smrti inozemni tisak pisao da je Jugoslavija upravo zbog Krleže bila najliberalnija komunistička zemlja, odnosno da „za takav Titov liberalan i antistaljinistički kurs valja prije svega zahvaliti Krleži”, budući da je Tito „imao spram njegovih stavova simpatije do kraja svoga života”.

Krleža je bio jedan od glavnih kanala kojima su liberalni vjetrovi prodirali u jugoslavensku stvarnost, što, dakako, ne bi bilo moguće bez Titova pristanka. Naravno, legitimna su pitanja zbog čega je takav liberalni duh ipak ostao do smrti komunist i zašto je pristajao na jednopartijski sistem i kult Titove ličnosti, odnosno zašto nije iskao liberalnu demokraciju.

Odgovor na potonje pitanje dobio sam od krležologa Stanka Lasića, koji ističe da je Krleža „liberalističku demokraciju” doživljavao kao „kapitalističku diktaturu”, pa mu je u konkurenciji sa staljinističkom diktaturom SSSR-a jugoslavenski samoupravni socijalizam bio najhumaniji mogući „treći put”, humaniji od obje rečene diktature (staljinske i kapitalističke), jer „obje su gore i nepodnošljivije od naše”, te je Titov socijalizam doživljavao kao „u danoj povijesnoj situaciji najbolje rješenje”.

Doista, Krleža, kao ni Tito, organski nije podnosio kapitalizam, smatrajući ga sistemom nedostojnim čovjeka, što je eksplicirao i u eseju „Amsterdamske varijacije”, objavljenom u drugom broju njegova časopisa „Danas” iz 1934. godine:

„Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti, i teško je probiti se (…) do neposredne i jasne istine da bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac, i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i napretka.”

K tome, i Tito i Krleža su držali da uvođenje liberalne demokracije u jugoslavenskim uvjetima – s nasljeđem međusobnih pokolja iz Drugog svjetskog rata – može rezultirati samo građanskim ratom. Događaji iz devedesetih su pokazali da nisu bili posve u krivu.

Danas znamo da se Krleža nije uzalud plašio „liberalističke demokracije”, odnosno posttitovskog sraza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To je bila njegova opsesivna tema u razgovorima s brojnim sugovornicima već od kraja šezdesetih. Povjesničar Dušan Bilandžić u memoarima iznosi kako mu je Krleža još 1969. povjerio da „očekuje prolom nacionalnih energija i povijesnih mentaliteta”, te da se „jako boji međunacionalnih sudara”, a Franjo Tuđman 1974., po razgovoru s Krležom, u dnevnik zapisuje Krležine riječi: „Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje!”

Zebnja – to je ono što je Krleža intenzivno osjećao zadnjih godina svog života. Tu se krije i odgovor na pitanje zašto je tolerirao Titov kult ličnosti – jer je titoizam smatrao jedinim rješenjem kompleksnog i potencijalno krvavog jugoslavenskog rebusa, o čemu svom kroničaru Enesu Čengiću govori u listopadu 1979. godine:

„Budi bog s nama, što se može dogoditi i kakvo rasulo nas može zadesiti bez Tita, ako netko ozbiljno ne uzme stvar u svoje ruke i legendu o Titu ne pretvori u program da dalje traje, ako hoćete možda i jednostrano, pa i prenaglašeno, ali da dalje traje. Ako se nitko ne bude ozbiljno tog posla prihvatio, bog te pitao što će i što može prokuljati iz naših dviju čaršija.”

Iste te 1979. svoje razgovore s Krležom objavljuje i beogradski novinar Boro Krivokapić, pred kojim Krleža također vrlo direktno iznosi svoje strahove za budućnost višenacionalne Jugoslavije:

„Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje-više glupavo, a prosto rečeno: lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo se svi skupa, kao da ne sjedimo na tonama eksploziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi. Kao što su i radili… To vam je naša situacija… Ja bih pristao da umrem kad i Tito, ili čak i malo prije njega, samo da ne gledam to čudo koje će se dogoditi poslije njega.”

Kako znamo, Krleža je umro nakon Tita, ali dovoljno rano da nije morao gledati kako se njegovi strahovi obistinjuju. Od trojice glavnih junaka ovog teksta, danas je živ samo Džoni Štulić, i dalje u nizozemskom egzilu. Više se ne bavi glazbom i rijetko se javlja hrvatskim medijima. Jedno od tih javljanja, međutim, zbilo se baš dok sam bio usred istraživanja za ovu knjigu, kad je u studenome 2018. za Balkan.info progovorio i o Titu:

„Ja nisam nikad bio pionir maleni, meni je on bio… ali sada sam potpuno svjestan da je bio fantastičan čovjek. Okolnosti su iste kao što su sad, ništa se nije promijenilo u ljudima, ali je on napravio s istim kvalitetom ljudi ono što ovi za milijun godina ne bi napravili. Juga je igrala u prvoj ligi, među prvih deset na tablici, a sada je u petoj ligi, tamo na kraju negdje. Ali on je bio dobar trener i on je uspio s tim nešto napraviti.”

Neki kažu da je Džoni u Nizozemskoj malo prolupao. Moj zaključak nakon istraživanja je isti onaj do kojeg sam intuitivno došao kao nadobudni adolescent: oba moja formativna politička učitelja, i Krleža i Džoni, stoje na istoj strani barikade. A to ipak nešto govori o Titu.