'Parazit' je šaka u pleksus kapitalističkoj klasi

Može izgledati čudno da Hollywood dodijeli Oscara izrazito antikapitalističkom filmu. No, ključne poruke ‘Parazita’ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u švicarskom Davosu

Film „Parazit“ južnokorejskog redatelja Bonga Joon-Hoa upravo je osvojio četiri Oscara: za najbolji film, najbolji strani film, režiju i scenarij. Da postoji Oscar za najradikalniju političku poruku, i njega bi glatko dobio.

Da Marx i Engels pogledaju „Parazit“, ocijenili bi da je to vizualizacija njihovog „Komunističkog manifesta“ i remek-djelo marksizma, jer prikazuje svu težinu klasnog pitanja, na način rijetko viđen u povijesti svjetske kinematografije. A Lenjin i Trocki bi tvrdili da je posrijedi remek-djelo boljševizma, jer su Bongovi proleteri u završnici filma doista ustali protiv eksploatatorske klase, baš u njenom intimnom Zimskom dvorcu.

No Bong Joon-Ho je prekompleksan autor da bi se bez ostatka uklopio u tako plošan okvir. Iako deklarirani socijalist i član južnokorejske ljevičarske Nove progresivne stranke, Bong je za svoj film dobio i brojne kritike i zamjerke s političke ljevice: u ljudskom smislu, naime, u „Parazitu“ su negativnije prikazani likovi iz niže klase, nego oni iz više.

Bongovi proleteri su „ružni, prljavi i zli“, spremni i na darvinistički obračun s pripadnicima vlastite klase (čime redatelj ocrtava raspad klasne solidarnosti u našoj epohi). S druge strane, Bongova buržoazija je bezazlena u svom arkadijskom svijetu, lišena moralnih izopačenja i većih karakternih minusa. Osim one tipične kapitalističke ravnodušnosti prema bijedi nižih slojeva. U Bongovom filmu upravo će ih ta ravnodušnost koštati.

Bong protiv Aristotela

U tom smislu crtanja karaktera, Bong čak daje povoda da ga se svrsta u ljude koji drže da su bogatuni bolji ljudi od sirotinje i koji stoga slave hijerarhijski društveni poredak. Onako kako je u staroj Grčkoj Aristotel – jedan od duhovnih očeva Zapada - tvrdio da robovi imaju „ropsku ćud“, a slobodni građani „slobodnu ćud“, pa je onda društveni status i jednih i drugih samo prirodan odraz njihove urođene naravi.

Ali Bong je u mladosti studirao sociologiju i dovoljno poznaje psihologiju da zna kako je Aristotel bio u krivu. Bong zna da ne postoji nešto kao „urođena narav“ čovjeka, jer je narav čovjeka u značajnoj mjeri određena utjecajima okoline.

Stoga, nisu robovi u antičkoj Grčkoj rođeni ropske ćudi, nego im je tu ćud formirao robovlasnički sistem u kojem su živjeli. Nisu članovi siromašne obitelji Kim rođeni zli, već su takvi dobrim dijelom postali jer su u kapitalističkom raspletu svoje sredine ostali „donji“ na stratifikacijskoj ljestvici.

A ta sredina je Seul, desetmilijunski glavni grad Južne Koreje. Iako Južna Koreja figurira kao jedno od najuspješnijih kapitalističkih društava na svijetu, a Seul kao jedan od najpropulzivnijih svjetskih gradova, Bongovi proleteri žive u slamu koji se gotovo i ne razlikuje od onih u zemljama Trećeg svijeta. Kad se u svojoj bijednoj i skučenoj suterenskoj izbi usprave, oči su im u razini tla, taman da vide kako im lokalni pijanci pišaju uz prozor.

Obitelj Kim živi vječno

Ne radi se o redateljskom pretjerivanju, već o dokumentarnoj stvarnosti Seula, Južne Koreje i globalnog kapitalizma, kako je to nedavno u intervjuu našem filmskom kritičaru Marku Njegiću rekao sâm Bong Joon-Ho:

„Usprkos bogatstvu koje je Koreja stekla proteklih desetljeća, relativni jaz između bogatih i siromašnih samo se proširio i mislim da je to svugdje slučaj. Ako idete u pokrajnje uličice u Seulu, još uvijek možete namirisati polupodrumske domove nalik onome obitelji Kim. Veliki broj ljudi iz različitih zemalja rekao mi je da kod kuće imaju iste probleme“, rekao je Bong za Slobodnu Dalmaciju.

Može izgledati čudno da Hollywood – oduvijek važan propagandni stup američkog i globalnog kapitalizma - dodijeli Oscara ovakvom filmu, koji kapitalističkoj klasi zadaje jak udarac u pleksus, brutalno pokazujući što sistem koji se bazira na nejednakosti čini ljudima. No ključne poruke „Parazita“ ne razlikuju se od zaključaka nedavnog skupa kapitalističke elite u Davosu, odakle su američki milijarderi poručivali da je opsesija profitom „dovela do nevjerojatnih nejednakosti u društvu“, te da je „došlo vrijeme da stvari počnemo raditi na drugi način“.

Još otkad je 2014. objavljen Pikettyjev „Kapital u 21. stoljeću“, motiv ekonomske nejednakosti postao je „goruća tema“ svijeta, a ovaj film, među ostalim, pokazuje i što se samoj kapitalističkoj klasi može dogoditi ako se nejednakosti ne smanje. Ostaje pitanje što će kapitalistička elita učiniti s tim svojim zaključcima iz Davosa, koje je znanstveno ovjerio Piketty, a vizualno Bong. Vrijeme teče.