Pišem Bijela kuća, pamtim Haag

Slobodna Dalmacija - 5.studeni, 2016

Za tri dana održat će se predsjednički izbori u Americi. Prije dva tjedna navršeno je pet godina od ubojstva pukovnika Gaddafija. Ova dva naizgled nepovezana događaja ipak imaju nešto zajedničko. Jednu opasnu osobu.

Kad je prije pet godina svijet obišla kratka snimka na kojoj razulareni pobunjenici mrcvare i na kraju ubijaju oca moderne Libije, taj je video uradak izazvao proturječne osjećaje. Mnogi su – od kvarnih političara do slabije informiranih građana - likovali nad odlaskom “zlog diktatora” i radovali se što libijski narod napokon ima priliku uživati u slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Osobito se veselila jedna žena u Americi, koja je, doznavši za Pukovnikovu smrt, pred TV kamerama ushićeno kliknula: “Došli smo, vidjeli smo, on je mrtav!” Možemo slobodno reći da se radovala kao malo dijete.

Ta je žena čestitala sama sebi, jer je kao tadašnja državna tajnica SAD-a bila duboko uključena u aranžman koji je doveo do Gaddafijeva ubojstva. Za tri dana ta bi žena mogla postati najmoćnija osoba na planetu, kao prva predsjednica Amerike. Umjesto da završi u Haagu i da joj međunarodna pravda sudi zbog upletenosti u libijski zločin, mogla bi završiti u Bijeloj kući, odakle će ona suditi drugima. Ako bude izabrana, ona će biti međunarodna pravda. To je svijet u kojem živimo.

Katastrofa bez kraja

Dok se ta osoba radovala nad Pukovnikovim mrtvim tijelom, upućeniji su strepili nad sudbinom nesretne države koju je “zli diktator” u 42 godine doista autokratske vladavine radikalno preobrazio: te davne 1969., kad je vojnim pučem osvojio vlast, Gaddafi je zatekao sirotinjsku zemlju u kojoj je 90 posto stanovništva spavalo u šatorima ili zemljanim kućicama, da bi u par desetljeća – koristeći enormne prihode od nafte i njihovu socijalističku distribuciju - stvorio industrijsku zemlju mahom urbanog stanovništva, gdje su svi građani dobili besplatno zdravstvo i školstvo, kao i druge ekonomske povlastice o kojima žitelji većine demokratskih država, uključujući Sjedinjene Američke Države, mogu tek sanjati.

Danas Gaddafijeva Libija postoji samo u sjećanjima: najbogatija afrička država pretvorila se u golemu humanitarnu katastrofu kojoj se ne nazire kraja. Ako ova žena bude izabrana za predsjednicu Amerike, uskoro bi i čitav svijet mogao tako izgledati.

Agresija na Libiju – koju su iz zraka vodili avioni osam NATO zemlja, Saudijske Arabije i Katara, a na kopnu razne pobunjeničke, uglavnom islamističke skupine – poduzeta je u ime demokracije i ljudskih prava, kojih pod Gaddafijevim režimom, ako se gleda po zapadnim mjerilima, doista nije bilo dovoljno. Sada ih, međutim, nema ni u tragovima.

Današnja Libija nije država nego kaotični konglomerat zakrvljenih plemena, naoružanih bandi i sukobljenih vojnih i paravojnih formacija. Zemlja ima dvije podjednako slabe vlade – jednu islamističku, drugu prozapadnu – koje jedva da išta kontroliraju. Pojedine obalne gradove drži al-Qa’ida, a Gaddafijev rodni i smrtni grad Sirte danas je sjedište kalifata Islamske Države u Africi. Na istoku zemlje vlada odmetnuti general Khalifa Haftar, a na jugu se tuku beduinska plemena. Nafta i dalje teče na Zapad, ali prihodi od tog biznisa više nemaju nikakve dodirne točke s građanima Libije.

Jadan izbor

Gospodarska i socijalna infrastruktura zemlje, koju je Gaddafi desetljećima gradio, danas je potpuno uništena. Groteskno zvuči podatak da u državi koja je do 2011. imala najobrazovaniju populaciju u Africi danas većina djece ne ide u školu. Posao je nemoguće naći, pa mladi Libijci imaju egzistencijalni izbor između emigracije i priključenja oružanim bandama. Jedini sigurni posao je šverc izbjeglicama i migrantima preko Mediterana u Europu. Zbog ratnih sukoba stotine tisuća Libijaca postali su prognanici u vlastitoj zemlji, te su smješteni po izbjegličkim kampovima: opet žive u šatorima i zemljanim kućicama, kao prije Gaddafija.

Takve su posljedice politike koju je provodila Hillary Clinton. Što je najgore, ona bi i danas ponovila sve to jednako: u ovih pet godina od nje, a ni od drugih visokih američkih dužnosnika, nismo čuli ni riječi kajanja zbog onoga što su učinili Libiji, a posredno i cijeloj Europi, jer je Pukovnik godinama i desetljećima čuvao južnu europsku kapiju od nekontroliranog priljeva izbjeglica, migranata i drugih nesretnika.

Tragedija suvremene američke politike, a posredno i tragedija cijelog svijeta, jest u tome što s druge strane klackalice stoji groteskni klaun kojeg bi zbog stavova o ženama, manjinama i ljudskim pravima trebalo javno izbičevati, ili barem javno škakljati guščijim perom sve dok skrušeno ne povuče sve svoje anticivilizacijske izjave. Prvi put u novijoj američkoj povijesti suočeni smo s ovakvim izborom: više nije pitanje koji bi kandidat bio bolji za svijet, nego koji bi bio manja katastrofa. Jadan je to izbor za prvu zemlju slobodnog svijeta.