Pogledaj dom svoj, Samantha!

Slobodna Dalmacija - 8. siječnja

Tko god poznaje povijest Amerike, morao je osjetiti snažnu moralnu nelagodu nad faktom da o barbarstvima protiv civila i ubojstvima djece docira predstavnica države čija se povijest sastoji od gotovo neprekidnog niza barbarstava protiv civila i ubojstava djece

Bila je to legendarna scena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku. U nekom sretnijem, pravednijem i poštenijem svijetu ta bi se scena prikazivala učenicima širom svijeta kao primjer licemjerja visokih svjetskih političara i kao ilustracija moralne bijede u koju se svijet survao ratom u Siriji.

Bio je 13. prosinac, utorak, samo koji dan nakon što je svijet pozdravio oslobođenje Aleppa. Sjednica Vijeća sigurnosti bila je posvećena Siriji, a mikrofon je uzela veleposlanica SAD-a u UN-u Samantha Power, koja će nekoliko trenutaka potom događanja u Aleppu usporediti sa scenama iz Halabdže, Ruande i Srebrenice, a sve “kako bi definirala moderno zlo”.

Evo kako je američka veleposlanica definirala “moderno zlo”:

“Imate li srama? Zar uistinu nemate nimalo srama? Ima li barbarstva protiv civila, ubojstava djece, a da vas ne preplaši? Ima li nešto o čemu nećete lagati” – tim se tonom i gestom moralno superiorne osobe Samantha Power obratila predstavnicima legalne sirijske vlade i njenih saveznika, Rusije i Irana, sugerirajući da osloboditelji Aleppa upravo čine zločine u tom gradu.

Svak tko imalo poznaje povijest Amerike, morao je u tom trenutku osjetiti snažnu moralnu nelagodu nad činjenicom da o barbarstvima protiv civila i ubojstvima djece docira predstavnica države čija se povijest sastoji od gotovo neprekidnog niza barbarstava protiv civila i ubojstava djece.

Od djece američkih Indijanaca u 19. stoljeću, preko djece iz japanskih gradova Hirošime i Nagasakija te iz Vijetnama u 20. stoljeću, do djece iz Afganistana, Iraka, Libije i Sirije u 21. stoljeću, čitave dječje brigade su ubijene u američkim vojnim intervencijama ili u akcijama onih koje je Amerika podržavala, da bi danas veleposlanica te iste države u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda izigravala moralnu primadonu i drugima atribuirala zločine koji su trade-mark upravo njene države.

Potom je mikrofon uzeo Vitalij Čurkin, veleposlanik Ruske Federacije u UN-u. Uz napomenu kako nema informacije o masovnim uhićenjima i ubojstvima u Aleppu, ruski ambasador je primijetio da njegova američka kolegica “govori kao Majka Tereza”, te je istaknuo da bi se Power “trebala prisjetiti svega o SAD-u” i da “nema prava držati moralne prodike”.

Šutnja o Sabri i Šatili

Nešto opširnije na istup američke veleposlanice reagirao je poznati engleski pisac i novinar Robert Fisk, autor više knjiga o svjetskim ratovima i sedmerostruki dobitnik nagrade za najboljeg britanskog vanjskopolitičkog novinara. Žurnalistički vuk, koji s Bliskog istoka izvještava još od 1976. godine, istup Samanthe Power komentirao je u listu Indenpendent, člankom pod naslovom “Bilo je bizarno gledati Samanthu Power kako u UN-u prigodno zaboravlja spomenuti sve pokolje počinjene u ime Amerike”.

Obračunavajući se s američkom ambasadoricom i njenim “selektivnim pamćenjem užasnih zločina protiv čovječnosti”, Fink se u članku prisjeća svojih mučnih reporterskih iskustava s Bliskog istoka.

“Kad je Samantha progovorila o ‘barbarstvima protiv civila’ u Aleppu, sjetio sam se kako sam se 1982. godine u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila u Bejrutu penjao preko mrtvih palestinskih civila, zaklanih od strane libanonskih milicija, dok je izraelska vojska - glavni saveznik Washingtona na Bliskom istoku – sve to mirno gledala. Ali Samantha nije spomenula te palestinske civile”, piše ovaj nagrađivani novinar, te dodaje sarkastično: “Možda nije bilo dovoljno mrtvih Palestinaca? Ubijeno ih je samo 1700, uključujući žene i djecu.”

Potom Fisk evocira uspomenu na “monstruoznu američku invaziju Iraka” i na novu mortalnu statistiku koju je američka ambasadorica zaboravila spomenuti:

“Možda pola milijuna mrtvih, gotovo kao u Ruandi. Svakako više od devet tisuća mrtvih u Srebrenici.”

Nakon toga britanski žurnalist opet se vraća Palestincima i njihovim žrtvama:

“Samantha, Bog je blagoslovio, nije spomenula Gazu, gdje je prilično mnogo palestinske djece ubijeno od Izraelaca. Nije spomenula ni Jemen, gdje američki saveznici-glavosječe sada sijeku šiite i ubili su već četiri tisuće civila. Nije spomenula ni masovna ubojstva koja ISIL provodi u Mosulu”, piše Fisk.

Šutnja o al-Qa’idi

Proslavljeni engleski žurnalist nakon toga konstatira kako je “najčudnije od svega” to što američka veleposlanica nije spomenula žrtve terorističkog napada na Ameriku od 11. rujna 2001. godine, iako je tada “ubijeno 3996 nevinih ljudi”. Na ovom mjestu Fisk nudi svoju interpretaciju i viđenje razloga zbog kojih je Samantha Power prešutjela i američke žrtve terorizma:

“Zato što je krvoproliće od 11. rujna izvela al-Qa’ida. A al-Qa’ida u Siriji je promijenila ime u al-Nusra pa onda u Jabhat Fateh al-Sham i – pa dobro, taj al-Sham (alias Nusra, alias al-Qa’ida) se borio protiv sirijskog režima u istočnom Aleppu. Stoga je, vidite, Samanthi teško da izrazi svoje zgražanje nad najgorim napadom na njenu zemlju u novijoj povijesti – govoreći o ‘barbarstvima nad civilima’ – kad se kriminalna ‘džihadistička’ organizacija koja je počinila taj napad bori u istočnom Aleppu protiv sirijske vojske.”

Dakle, oni koji su učinili barbarstvo nad američkim civilima sada su saveznici protiv Bashara al-Assada, pa stoga nije uputno podsjećati na njihove zločine i okrutnosti. Odnosno, kako veli Fisk:

“Dakle, Samantha mora mrtve od 11. rujna baciti u košaru za smeće, kako bi naglasila okrutnost ponašanja al-Qa’idinih neprijatelja u Aleppu.”

U istom kontekstu Fisk spominje kako je američka veleposlanica s popisa žrtava barbarstva izostavila i kršćane koje je ISIL ubio ili protjerao iz Mosula, kao i Jazide koji su bili podvrgnuti ISIL-ovom “etničkom čišćenju”, što Fisk ironično naziva “temom za koju je Samantha Power ekspert ako se događa u Bosni”.

“Ustvari”, piše britanski novinar", “ISIL je jednostavno izbrisan iz Samanthinog narativa.”

Svoju tezu britanski novinar potkrepljuje i primjerom recentnih događaja u drevnom sirijskom gradu Palmiri:

“Kad ste zadnji put čitali o katastrofi povratka ISIL-a u Palmiru – što je zasigurno pobjeda za one za koje očekujemo da će biti poraženi u Mosulu? A mnogi napadači na Palmiru su došli upravo iz Mosula! Kako su to uspjeli učiniti ako je Mosul okružen iračkom vojskom i njenim saveznicima, kao i svim tim američkim ‘savjetnicima’? I pošto smo već kod tog pitanja, kad ste zadnji put čuli za Mosul, okružen vladinim snagama koje se nasuprost džihadističkim braniteljima nastoje probiti u grad – u kojem je opkoljeno čak i više civila nego u Aleppu?”

Šutnja o al-Nusri

Fisk rezonira da je politika koju zastupa Samantha Power došla do točke u kojoj “sve kritike protiv američkih neprijatelja u Siriji moraju biti naglašene”, a ta semantička staza izgleda ovako: “Bashar je diktator, njegovi izbori su farsa, njegove milicije ubijaju, njegova vojska je nemilosrdna, a njegovi su zatvori tako brutalni da Washington tamo šalje svoje zarobljenike na malo brutalnog ispitivanja.” (Fisk ovdje ironično aludira na činjenicu koju je spomenuo u uvodu teksta, a to je odluka američke vlade da zarobljenike u borbi protiv terorizma drži u zatvorima širom svijeta, između ostaloga i u Siriji, op D.P.)

Britanski novinar napominje da postoji “još jedan čudan element” u našem službenom zapadnom poimanju, kojeg naziva “tragom laži u izboru žrtava Samanthe Power”. Pritom koristi retoričku figuru koju je američka veleposlanica upotrijebila da navodne zločine sirijskih snaga u Aleppu 2016. godine usporedi sa stvarnim zločinima 1988. u Halabdži, 1994. Ruandi i 1995. Srebrenici.

“Pomor Kurda kemijskim oružjem u Halabdži izvele su Saddamove zračne snage, odnosno Arapi. Genocid u Ruandi počinili su Ruanđani. A pokolj u Srebrenici izvele su Miloševićeve milicije, dakle Srbi”, piše Fisk, te nastavlja:

“Mi možemo stajati i gledati – kao što to, na kraju krajeva, i činimo u pogledu Aleppa – ali ni mi ni naši saveznici zapravo nismo počinili ta zvjerstva. Samantha tu stoji na sigurnom tlu, zar ne?”

Britanski novinar zaključuje da ovakav stav Samanthe Power prema Siriji potječe od uvjerenja da Sirija predstavlja jedan od rijetkih slučajeva kad zapadnjački prsti nisu umočeni u krv na Bliskom istoku.

“Konačno jednom da ni mi ni naši saveznici – osim momaka iz al-Nusre koje podržavaju Katar i drugi naši zaljevski prijatelji, ali to su ionako ‘dobri momci’ u sirijskom sukobu – nismo krivi za ništa više od ravnodušnosti. Što je potpuno isti problem kao što je bio u Halabdži, Ruandi i Srebrenici. Hej, znate, ovog puta to nismo učinili mi. I zato neka sram bude Sirijce, Ruse i Irance”, ironično poantira Fisk.