Posljednji raport kod Tita

IN MEMORIAM

LOVRE REIĆ (22. LIPNJA 1920. - 25. SRPNJA 2017.)

Slobodna Dalmacija - 28. srpnja, 2017.

Već tri dana živimo bez Lovre Reića. Veliko partizansko, antifašističko srce zauvijek je stalo u utorak u splitskoj bolnici, mjesec dana nakon 97. rođendana.

Po svim zakonima fizike i logike ovaj je čovjek davno trebao biti mrtav. Tri ratna ranjavanja, dva poslijeratna infarkta i jedan pjegavi tifus na Sutjesci ubili bi i konja, ali žilavi Splićanin iz Varoša bio je čovjek posebne sorte.

Kad je na Sutjesci cijelu noć s 13. na 14. lipnja 1943. ležao ispod mrtvih tijela pobijenih ranjenika i tifusara, kao jedini koji je preživio njemačke rafale, dok su švapski psi lajali iznad njega jer su osjetili da u toj hrpi tjelesa jedno srce još kuca, i dok su njemački vojnici, slušajući pse, bajunetima probadali leševe ispod kojih se Lovre sklonio, tražeći to zadnje živo partizansko srce, u toj nepojmljivoj situaciji, dakle, tada 23-godišnji mladić nije vrtio slike iz svog života, kako bi se to očekivalo iz literature.

Umjesto toga, u ruci je stiskao posljednju preostalu bombu i razmišljao o filozofskim i moralnim posljedicama njenog aktiviranja, što je preklani opisao u našem listu:

“Bio sam tada u dilemi je li to neki moment oportunizma i izdaje ako ne bacim bombu, jer oni su ubili moje drugove, i ja kažem sâm sebi: ‘Lovre, šta radiš, imaš bombu, zašto je ne baciš?’ I kažem opet sâm sebi: ‘Ako bacim bombu, ubiću nekog, ali će posli ubit oni mene.’ I kažem: ‘Ako ostaneš živ, imaćeš prostora i vremena da osvetiš ove drugove iznad tebe.’ To je bio sukob odluke, ne šta ću ostat živ, nego da mogu nastavit borbu. I onda sam reka: ‘Ne! Ako te ubode, izdrži ubod i ostani živ da možeš osvetit drugove!’”

I dobru je odluku donio: bajunet nije stigao do Lovrina srca, Nijemci su otišli, a on je od umora zaspao ispod mrtvih tijela svojih drugova. Kad se probudio, nastavio je svoj put i u ostatku rata dospio osvetiti sve s kojima je te noći spavao: sudjelovao je u oslobađanju Livna, Bihaća, Gospića i Knina, a 1. svibnja 1945., u jedan i trideset ujutro, kao zapovjednik Prvog bataljuna X. brigade XX. Dalmatinske divizije, prvi je ušao u Trst, dva dana prije Engleza.

U službenoj anamnezi liječničkog konzilija ostat će zapisano da je drug Lovre Reić umro od posljedica upale pluća, od koje se stogodišnji organizam, nakon prethodnog loma kuka, nije uspio obraniti. Ali svi koji su poznavali ovog nevjerojatnog starca, dobro znaju da je umro od - tuge.

Jer četrdeset dana ranije umrla je njegova životna drugarica Anka, koja je zadnjih godina bila nepokretna, pa se on svakodnevno i cjelodnevno brinuo o njoj: kuhao, prao, čistio. Kako je venula Anka, venuo je i on. Nakon njezine smrti izdržao je još četrdeset dana korote i taj četrdeseti dan otišao svom Bogu, maršalu Titu, na posljednji raport.

Ništa mu nisu mogli ni njemački avioni, ni talijanski mitraljezi, ni ustaško-četnička kvislinška bratija, ni revizionisti ovog doba, koji bi mijenjali nepromjenjivu historiju Drugog svjetskog rata. Stari skojevac, nositelj Partizanske spomenice 1941. i tri ordena za hrabrost, umro je od ljubavne žalosti.