Prijeti nam 'grčki scenarij'

Slobodna Dalmacija - 22.travnja, 2017

SOCIOEKONOMSKI ANALITIČAR DR. TONI PRUG GOVORI O UZROCIMA SLOMA AGROKORA I POSLJEDICAMA ZA HRVATSKO GOSPODARSTVO

Najrazvijenije zemlje svijeta, čije vlade imaju najveći utjecaj na međunarodna tržišna pravila, istih se pravila drže parcijalno i s figom u džepu. Razvojnu logiku otvorenih tržišta, koju nam nameću kao univerzalni garant napretka, sami nisu slijedili kroz povijest

Socioekonomski analitičar dr. Toni Prugu posljednje je vrijeme javnim istupima na Televiziji N1 i drugdje, govoreći o Agrokoru i drugim temama, privukao pažnju javnosti kao novo ime na našoj analitičarskoj sceni. Rođeni Splićanin, dr. Prug je 20 godina živio u Londonu, gdje je doktorirao na School of Business and Managament na Sveučilištu Queen Mary. Nedavno se vratio u Hrvatsku, gdje živi na relaciji između Zagreba i Splita.

- Kako biste ljudima bez ekonomskog obrazovanja objasnili što se točno dogodilo s Agrokorom i zašto je cijela država u panici?

- Agrokor je uz potporu i prešutno odobravanje dosadašnjih vlada u značajan dio hrvatske ekonomije unio veliku količinu rizika koja je poskupila i otežala poslovanje velikom broju firmi, pogotovo proizvođačima dobavljačima. Već od sredine 2000-ih, moguće i ranije, koncern je poslovao s malom količinom raspoloživog novca, dobavljače je često plaćao s višemjesečnim kašnjenjima, a kupovinu drugih firmi i plaćanje starih dugova financirao je novim kreditiranjima po visokim kamatama. Od svojih velikih dobavljača je povremeno tražio otpis dijela duga za isporučenu robu, a manje je ponekad samo obavještavao dopisom o jednostranoj odluci o smanjivanju duga. Takav, dugoročno neodrživ način poslovanja, prenijet je i na kompanije koje su kasnije kupljene.

Istovremeno, proizvođači dobavljači su akumulirali neplaćene i otpisane Agrokorove dugove, ulazeći tako u probleme s likvidnošću, što im je otežavalo funkcioniranje i razvoj. Ako su značajan dio prodaje ostvarivali preko Agrokora, i sami su postali rizičniji i stoga podložni višim kamatama. Agrokor je dakle raširio dugoročno neodrživo visoko rizično poslovanje koje znatno otežava funkcioniranje i razvoj proizvodnje. Problemi su još povećani širenjem prakse uvođenja mjenica s regresnim pravom, kojima su dobavljači kreditirali Agrokor, prebacujući tako rizik Agrokorovog poslovanja na sebe.

- Poznato je da je tvrtka “Alvarez&Marsal”, koja je prvobitno dovedena da spasi Agrokor, prije nekoliko godina odradila najveći bankrot u američkoj povijesti i “ugasila” banku Lehman Brothers. Vi ste na Televiziji N1 ustvrdili da je taj posao tvrtka naplatila 1,4 milijarde dolara. Otkud Vam ti podaci?

- Javno su dostupni na webu kao poslovne vijesti, poput Bloomberg-a, čak i CCN-a. Tih 1,4 milijarde je ipak u određenom trenutku bio trošak cjelokupnog gašenja, a ne naplata Alvarez&Marsal firme. Zadnji podaci koje sam pronašao su iz 2013. godine: dotad je cjelokupni trošak narastao do 2,2 milijarde dolara, a u tom trenutku su se Alvarez&Marsal naplatili s oko 650 milijuna dolara.

- Dok se još mislilo da će Agrokor spašavati Alvarez III., vi ste javno upozorili da će njegov primarni interes biti da izvuče što više novca iz ove situacije i naplati sebe, dok će mu manje važno biti kako će točno Agrokor završiti. Na čemu temeljite svoju tezu?B****i li novi upravitelj Agrokora Ante Ramljak trebao pozvati Alvareza III. u svoj tim?

- Alvarez III. radi za privatnu firmu, profit je njihov jedini krajnji interes. Sve ostalo su međukoraci, koji mogu, ali ne moraju biti u interesu hrvatskih proizvođača dobavljača i u interesu hrvatske ekonomije u cjelini. Zbog veličine Agrokora i posljedica njihovog poslovanja, opasnost od domino efekta i dugoročnijih negativnih posljedica za Hrvatsku nije mala. Strane vjerovnike, ukoliko se u određenom momentu naplate, to ne mora zanimati. Dapače, takva opasnost se može iskoristiti kao mehanizam pritiska na hrvatsku vladu.

Iskustvo Alvarez&Marsal firme može biti korisno, no to ovisi o načinu na koji se s njima radi, kome su podređeni, a i cijena njihove usluge nije zanemariv faktor - to su izgleda shvatili i u Vladi, obzirom na izjavu ministrice Dalić da će se razmotriti i druge ponude.

- Iz prvih Alvarezovih izjava dalo se naslutiti da se čak ni tako iskusan stručnjak, koji je restrukturirao firme na više kontinenata, nikad nije susreo s tako složenom situacijom kao u Agrokoru, u kojoj su isprepleteni glomazna privatna kompanija, država, banke i dobavljači. Što to govori o hrvatskom kapitalizmu?

- Možda se radi o vrsti kompleksnosti na koju do sada nije naišao, no to što govori ne može biti točno. U bankrotu Lehman Brothers je potrebno namiriti ogroman broj vjerovnika iz velikog broja država širom svijeta, financijski instrumenti su daleko kompleksniji, a vrijednost neusporedivo veća. Kompanija njegovog oca uključena je u proces od 2008. i posao i dalje traje. Za očekivati je da će proces saniranja Agrokora također biti maratonski, te da tek svjedočimo prvoj epizodi.

- Hrvatski kapitalizam utemeljen je na Tuđmanovoj ideji o 200 obitelji kojima je dodijeljeno svo društveno bogatstvo koje su generacije radnih ljudi stvarale u socijalizmu. U tom sistemu Todorići su funkcionirali kao obitelj broj jedan. Znači li njihov slom da je došlo i do sloma takvog modela kapitalizma? Je li ovo kraj hrvatske tranzicije, ili početak kraja?

- Pod tranzicijom se podrazumijeva da je u bivšoj državi vladao potpuno drugačiji društveno ekonomski sistem, oprečan poželjnom kapitalističkom parlamentarizmu i poslovanju diktiranom tržišnim odnosima, te da je cilj tranzicija iz jednog u drugo. U stvarnosti, bivša se država već od sredine 1960-ih okretala tržištima, interno i prema vani. Mnoge su firme upravo izvozom gradile svoje uspjehe, dok su nam zemlje nesvrstanih bile komparativna prednost kao tržište na kojom su naše firme bile znanjem i tehnologijom naprednije.

No ni to nije spasilo državu od dugova, ralja vjerovnika i internih problema. Osamdesetih je sklopljeno nekoliko stand-by aranžmana s MMF-om, kojima su uvedene mjere štednje, što je vodilo do nezaposlenosti, osiromašivanja, nezadovoljstva ljudi, te na kraju i do velikog vala štrajkova radnika. Dakle, Hrvatska je prije samostalnosti već prošla kroz dva i pol desetljeća razvoja bitno podređenog okretanju međunarodnim tržištima i logici kapitala, došla u krizu i suočila se s nametanjem volje vjerovnika koja je vodila do eskalacije krize i finalnog uništenja države.

- Želite reći da je Hrvatska već u socijalizmu iskusila neke forme kapitalizma, uključujući i njegove negativne nuspojave?

- Iako je bilo jako puno bitnih razlika u upravljanju firmama i državom, pogotovo u tadašnjem odnosu prema proizvodnji i tehnologiji kao strateškoj točki razvoja, ako gledamo najšire makro uvjete - poput međunarodnih tržišta i političkih mehanizama odlučivanja koji ta tržišta kreiraju i nad kojima imaju značajan utjecaj - već se tada pokazalo da imamo velikih problema u postojećoj međunarodnoj konstelaciji snaga. Takozvana tranzicija je stoga promjena interne društveno-ekonomske forme kroz koju se suočavamo sa sličnim međunarodnim makro okruženjem.

U tom smislu, trenutnu situaciju vidim kao pokazatelj nastavka sličnih problema s kojima su se hrvatske firme i društvo, tada kao dio druge države, već suočavali od sredine 1960-ih. Opasnost je da nam se ne desi i ponavljanje slične sudbine, da ne budemo opet prisiljeni slijediti volju vjerovnika, a vidimo u Grčkoj zadnjih godina kako to danas izgleda. Uvođenje eura koje nam se sprema jest bitan korak prema nemogućnosti Hrvatske da se odupre takvom scenariju.

- Kako komentirate Vladino imenovanje Ante Ramljaka za povjerenika za Agrokor, pogotovo s obzirom na njegove dobre poslovne veze s Tuđmanovim ministrom financija Borisavom Škegrom, jednim od glavnih operativaca privatizacije u Hrvatskoj?

- Generalno pozdravljam što se Vlada uključila u situaciju i što spominju važnost stabilnosti ekonomije i ulogu financijskih regulatora, bez obzira na bolno očitu ključnu odgovornost prijašnjih vlada i financijskih regulatorskih tijela. No zasad vidim premale znakove promjene u retorici oko načina korištenja poluga državne moći. Tako da me strah kako će se opet raditi s prevelikim povjerenjem u neutralnost i automatsku progresivnost tržišnih mehanizama i privatnih vlasničkih modela kao garancije ekonomskog i društvenog napretka.

- Ne vjerujete u automatski progresivni potencijal tržišta i privatnog vlasništva?

- Danas nam interno državno tržište znatno manje pomaže, jer je malo i siromašno, a obzirom na odustajanje svih hrvatskih vlada od strategije razvoja proizvodnje i tehnološkog napretka domaćih firmi, trenutna mi se situacija čini teža nego ikad prije. Uvučeni smo u natjecanje, pogotovo preko EU članstva, čija pravila ne razumijemo ispravno. Dojma sam da veliki dio stručnih kadrova u Hrvatskoj kapitalizam shvaća i dalje kao reakciju na bivšu državu, kao njenu suprotnost, te iz raznih udžbenika. No takvi mainstream materijali nisu pisani kako bi se razumjela kapitalistička društva, već kako bi ih se idealiziralo.

- Kako to mislite?

- Najrazvijenije zemlje svijeta, one čiji stručnjaci sastavljaju udžbenike, pogotovo one iz ekonomije, te čije vlade imaju najveći utjecaj na sastavljanje međunarodno raširenih tržišnih pravila, istih se pravila drže parcijalno i s figom u džepu. Primjerice, subvencije, formalno velikim dijelom zabranjene i osuđivane, praktično su i dalje naširoko korištene zaobilaznim načinima.

Razvojnu logiku otvorenih tržišta, koju nam nameću kao univerzalni garant napretka, sami nisu slijedili kroz povijest. Protekcionizam, zaštita strateških važnih industrija te velika uloga države su povijesno ključni elementi razvoja istih onih država koje se danas - kad im to odgovara, jer imaju najrazvijenije ekonomije - zaklinju u univerzalnost potrebe brisanja barijera trgovini, kapitalu i vlasništvu.

- Vidimo da država na sve načine pokušava spasiti Agrokor, kao što je prije desetak godina i vlada SAD-a spašavala posrnule banke. Kakav je to kapitalizam ako država intervenira u privredu? Zar to nije prezrena socijalistička metoda?

- Uloga je države u ekonomijama najrazvijenijih zemalja velika, kontinuirana, i što je najvažnije konstitutivna. Bez funkcija države te se zemlje ne bi razvile, niti zauzele vodeće uloge. Tržišta se stvaraju te kontinuirano - regulacijama, i po potrebi intervencijama - razvijaju. To rade državna tijela, komisije, stručnjaci, vlade. Mada tržištima ne upravljaju, na njihovo funkcioniranje i smjer razvoja imaju velik, često i najveći utjecaj. Osim politološkom ili sociološkom analizom, to je vidljivo i iz povijesti razvoja makroekonomskih pokazatelja, te iz promjena stanja tih parametara nakon velikih državnih odluka, poput sanacije iz 2008./2009. u SAD-u.

Najbogatije države strateški utječu na tržišta, kako bi njihove ekonomije zadržale vodeću poziciju, što uključuje i nastavak podređene pozicije periferije. Povrh tog rada na konstrukciji i razvoju tržišta, te vlasničkog udjela u nekim strateškim firmama, države u OECD zemljama određuju gdje se troši i alocira oko 42% BDP-a, brojka o kojoj se rijetko razgovara, a koja također ukazuje na važnost države.

- Znači li to da krivo shvaćamo ulogu države u ekonomiji?

- Naše nerazumijevanje uloge države koči mogućnosti osmišljavanja razvojnih strategija. A to je opet usko povezano s tom idejom tranzicije preko koje se naglašava negativna uloga države na ekonomiju, kako u bivšoj, tako i sadašnjoj državi. Tako se bolje sutra, sasvim pogrešno i oprečno povijesnom razvoju najrazvijenijih zemalja, zagovara kao put prema što potpunijem oslobađanju tržišta.

No sama aktivnost države nije garant ničega. Problem je u vrsti i kvaliteti državnih aktivnosti, dakle što i kako država radi. S obzirom na iskustva s političkim odlukama i aktivnostima države zadnjih četvrt stoljeća - što se dobro vidi i u načinu poslovanja za koji se toliko dugo pogodovalo Agrokoru - te s obzirom na tragično loše vođenje bivše države 1980-ih, nije čudno što vizije o maršu k slobodnim tržištima kao rješenju za dobrobit svih padaju na plodno tlo. Ljudi nemaju povjerenja u državu jer im tako iskustvo nalaže. No privatni se sektor također nije iskazao, dijelom zbog države, a dijelom zbog naše povijesno određene pozicije. Tako da je ljudima danas prostor za optimizam jako sužen. Ni državu ni privatni sektor ne vide kao dobru okladu.

**OKVIR:**Osuđeni smo na kapitalizam periferije

Budući da ste 20 godina živjeli u Londonu, jednom od središta svjetskog kapitalizma, možete li reći koje su glavne razlike između “kapitalizma periferije” i “kapitalizma centra”? Mogu li Hrvatska i druge zemlje Balkana izbjeći sudbinu kapitalizma periferije?

Razlike su istovremeno velike i nepostojeće. Nepostojeće, jer je pokretačka logika kapitala u svojoj osnovi jednako neumoljiva. Velike, jer su neki društveni i materijalni oblici kroz koje se ta logika manifestira dosta različiti. Specifičnosti postoje uglavnom s obzirom na ulogu Velike Britanije u razvoju svjetskog kapitalizma.

Britansko društvo je istovremeno izuzetno otvoreno, dobrim dijelom za strani kapital, a pogotovo za strane visoke stručnjake i bogataše, no zatvoreno za vlastite siromašne kojih je puno, po nekim studijama čak trećina stanovništva. Raslojavanje je višestoljetni proces koji se kod kraćih posjeta teško uočava. Državom i firmama generacijama upravljaju kadrovi iz skupih privatnih škola koje pohađa tek sedam posto učenika. Velika većina stanovništva perifernih zemalja, poput naše, ima minimalne šanse da im se pruže prilike dostupne bogatijem stanovništvu u centru poput Britanije.

Kao društvo u cjelini, s trenutno dominantnim razumijevanjem uloge tržišta i države, nemamo nikakvu šansu izbjeći sudbinu siromašne periferije. Istovremeno, centri su oduvijek izuzetno otvoreni bogatašima s periferije i njihovoj djeci, dok siromašnija djeca centara prečesto ostaju siromašna generacijama. Tako da je podjela periferija-centar ovisna o osobnom i obiteljskom bogatstvu, a ne o tome živi li netko u Hrvatskoj ili Britaniji. London i Britanija su prepuni siromaštva i svojih vlastitih periferija. Isto vrijedi i obrnuto, bogatstvo i bogati Hrvatske su sve više integrirani u centre i njihovu pokretačku logiku.