San stariji od stoljeća

Jučer na Pjaci učinjen je prvi veliki korak u ostvarenju starog sna. Taj san – da Hajduk svojim navijačima pripada ne samo emocionalno, nego i formalno-pravno, u punom vlasničkom smislu – nije nastao tek 2011. godine, kad je skupina navijača osnovala udrugu Naš Hajduk i krenula u naizgled nemoguću misiju ostvarenja “socios” modela. Ta skupina inteligentnih entuzijasta te 2011. zapravo se založila za san koji je već u tom trenutku bio star ravno sto godina. Točno koliko je star i Hajduk.

Jer to je ono što su prije više od jednog vijeka sanjali braća Kaliterna i drugi splitski studenti u Pragu – domu tada neprikosnovenih čeških klubova Sparte i Slavije – kad su naumili u rodnom gradu osnovati klub koji će jednog dana “tuć Spartu”. Nisu oni po praškim pivnicama zamišljali poduzeće koje će neki kapitalistički gazda koristiti za širenje svoje poduzetničke slave, nego su zamišljali narodni klub koji će njihovi sugrađani doživljavati kao dio vlastite obitelji, na slavu Splita i Dalmacije, kontra sili i kontra mraku.

Ni taj rani, mitski Hajduk iz Smojinog “Velog mista” nije bio imun na donacije i pozajmice ondašnjih bogatijih građana Splita, ali osnivači kluba nikad nisu dopustili da privatni vlasnici određuju timbar i duh narodnog kluba: sjetimo se kako su čelnici kluba u “Velom mistu” odrebatili bogatog poduzetnika Jakova - kad je ovaj poželio ući u upravu Hajduka – nakon rasprave koja je zaključena riječima legendarnog Ferate: “Ja sam radnik bez posla, al’ ne prodajem dušu (Hajduka).”

Stoga jučerašnji potpis na Pjaci između Našeg Hajduk i firme Tommy predstavlja suvremenu navijačku potvrdu tih Feratinih riječi, koje su u međuvremenu – kroz više režima i društvenih sistema – postale borbeno geslo generacija najvatrenijih navijača Hajduka.

‘Tvornice radnicima’

No događaj na Pjaci po svojim implikacijama i simboličnim porukama daleko nadilazi svijet nogometa, te predstavlja ne samo pobjedu navijača nad idejom privatizacije jednog nogometnog kluba, nego i mali simbolični trijumf radnika i proizvođača pred kapitalizmom. Potpis na Pjaci pokazuje da je moguć i drugačiji model upravljanja ne samo nogometnim klubovima nego i općenito tvrtkama, model koji se može opisati starom parolom “Tvornice radnicima”.

Netko će reći da nogometni navijači nisu nikakvi radnici ni proizvođači, jer nisu oni ti koji daju golove, nižu pobjede i donose profit. Ali navijači proizvode emocije, a to je smisao nogometa. Uostalom, u slučaju Hajduka mnogo se puta potvrdila krilatica o navijačima kao “dvanaestom igraču”: nerijetko je baš taj “dvanaesti igrač” bio najborbeniji i najbolji Hajdukov prvotimac na terenu. Zato je pravedno da su ti “navijački radnici” jučer na Pjaci u dobroj mjeri dobili svoju “poljudsku tvornicu”.

Iako današnji Hajdukovi navijači mahom ne vole da ih se povezuje s nekom političkom strankom, a pogotovo ne s bivšim sustavom, nemoguće je previdjeti da sama ideja Našeg Hajduka korijene ima u nečemu što je na ovim prostorima postojalo u doba socijalizma, kad se zvalo “radničko samoupravljanje”, a što je tadašnji ideolog Edvard Kardelj smislio na tragu bilješki talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija iz prve polovine 20. stoljeća.

Uz sve mane socijalističkog samoupravljanja koje su se iskazivale u praksi – kad se počesto ispostavljalo da radnici samoupravljaju samo u teoriji, dok u stvarnosti kolo vode birokracija i tadašnji menadžment – taj je model omogućavao ondašnjoj državi da drži ekonomski korak sa svijetom, pa čak da u nekim razdobljima bude u uskom krugu zemalja s najbržim ekonomskim rastom na svijetu. Štoviše, neki autori ukazuju da je model jugoslavenske ekonomije bio najplodniji baš u vrijeme kad je samoupravljanje najbolje funkcioniralo, od kasnih 50-ih do kasnih 60-ih (kanadski akademik Darko Suvin to razdoblje locira između 1957. i 1967. godine).

Od Grčke do Bolivije

Ovo, dakako, apsolutno ne znači da su članovi udruge Naš Hajduk i drugi navijači Hajduka nekakvi novovjeki marksisti ili ljevičari. To samo znači da je i prezeni marksizam svijetu podario neke ideje koje čak i u današnjem vremenu mnogi ljudi – pa tako i nogometni navijači - prepoznaju kao ispravne i pravedne, čak i ako nemaju svijest o porijeklu tih ideja.

Uostalom, povijest Hajduka ima snažnu poveznicu sa spomenutim talijanskim marksistom Gramscijem: i Hajduk i Gramsci su u jednom času talijanskom fašističkom vođi Benitu Mussolliniju kazali historijsko “Ne”: Hajduk 1941. godine, kad su igrači i uprava odbili igrati kao “Hajduk Spalato” u tadašnjoj talijanskoj Serie A, a Gramsci dvadesetak godina ranije, kad se već na početku Mussolinijeva uspona usprotivio fašizmu i zato završio na dugogodišnjoj robiji, gdje je i napisao nacrt o samoupravljanju.

Poznata je Gramscijeva rečenica: “Radnik kao proizvođač mora postati i poduzetnik, čovjek koji preuzima odgovornost za proizvodnju i u širim razmjerima.” Zamijenite u toj rečenici riječ “radnik” s riječi “navijač” i dobit ćete ono što u današnjem vremenu pokušavaju momci iz udruge Naš Hajduk: da navijači preuzmu odgovornost za funkcioniranje kluba, između ostaloga i izborom članova Nadzornog odbora.

Ideja samoupravljanja ili radničke participacije – čija je jedna od inačica i “socios” model u nogometu - ima svoje aplikacije i u zemljama koje nikad nisu iskusile socijalizam. Ne samo što u nekim od najboljih svjetskih nogometnih klubova egzistira neka od varijanti “socios” modela", nego se određeni oblici radničkog samoupravljanja (radničke participacije, radničkog dioničarstva) u biznisu mogu naći širom svijeta, od grčkih kooperativa do bolivijskih i drugih južnoameričkih zadruga.

Možda najpoznatiji primjer je španjolska mega-kompanija Mondragon, koju su 1956. za vrijeme Francova fašističkog režima osnovala šestorica radnika, da bi do danas prerasla u samoupravnu multinacionalnu korporaciju koju čini nekoliko stotina tvorničkih i uslužnih tvrtki s oko 100.000 radnika u zemlji i inozemstvu, grupiranih u par tisuća kooperativa. Mondragon ima vlastitu banku koja se zove Narodna radnička banka (Caja Laboral Popular), vlastita sveučilišta gdje treniraju svoj budući menadžment, kao i tehnička sveučilišta na kojima obrazuju radnike.

Od Ivanca do Splita

U našoj zemlji kao uspješni primjeri radničkog dioničarstva spominju se i neke vrlo profitabilne firme, poput Tvornice duhana Rovinj (gdje je na desetke radnika-dioničara svojedobno postalo milijunašima, nakon što su TDR-ove dionice značajno porasle) ili solinskog AD Plastika, ali najeklatantniji primjer istinskog radničkog samoupravljanja – gdje radnici nisu samo dioničari, već i stvarni upravljači – predstavlja Tvornica alatnih strojeva iz Ivanca (ITAS), gdje su radnici preuzeli vlast još 2005. godine, da bi današnjih 250 radnika-dioničara čak 90 proizvodnje izvozili na europsko i svjetsko tržište.

U ITAS-u su svi zaposleni ujedno i vlasnici tvornice. Pri zapošljavanju radnik, osim ugovora o radu, potpisuje i ugovor o preuzimanju paketa dionica. Vanjskih dioničara nema, a nitko ne smije imati više od deset posto dionica. Na zidu glavne tvorničke hale u Ivancu i doslovno stoji veliki mural s natpisom “Tvornice radnicima”.

Posrijedi je model upravljanja koji su radnici pronašli u postojećem pravnom zakonodavstvu Njemačke, a kojim je odlučivanje spušteno na najnižu moguću razinu. Taj je model, između ostaloga, radnicima omogućio da 2012. smijene dotadašnjeg direktora – jer nije vodio tvrtku na zadovoljavajući način - i postave novog. Kako u javnosti tumači predsjednik Upravnog odbora ITAS-a, dugogodišnji tvornički radnik Dragutin Varga, takav poslovni model omogućuju pravni propisi Republike Hrvatske, jer, veli Varga, “nigdje ne piše da to ne može biti tako”.

Zato nije čudno da se na tribinama i okruglim stolovima o radničkim pravima kao najuspješniji protagonisti samoupravljanja u Hrvatskoj navode radnici ITAS-a i članovi udruge Naš Hajduk iz Splita. Proizvodnja alatnih strojeva i navijanje za nogometni klub naizgled nemaju ništa zajedničko, ali njihove aktere povezuje čvrsta želja da sami budu kreatori svoje sudbine, kontra mraku i kontra sili.

Odsutni apostoli Pavao i Žan

Velikoj fešti na Pjaci nisu mogla prisustvovati dvojica tragično stradalih povijesnih lidera Torcide iz ovog tisućljeća, Pavao Grubišić-Čabo i Žan Ojdanić. I Čabo, koji je tragično preminuo 2013. godine, i Ojdanić, koji je poginuo ovog proljeća, bili su pioniri i motori borbe za narodni Hajduk, te ni jučerašnji potpis na Pjaci ne bi bio moguć bez golema doprinosa ove dvojice navijačkih apostola.