Smrt Nogometa

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 14. srpnja, 2016

EURO u Francuskoj nije zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav

Vele, bit će to sportska fotografija godine: Cristiano Ronaldo sjedi na terenu u suzama, a leptir mu slijeće na kapak. Ronaldo plače jer ne zna da će sto minuta kasnije ipak postati prvak Europe, a leptiri su na stadion došli da označe Smrt Nogometa.

Službeno tumačenje leptirske najezde na pariško finale EURA ponešto je drukčije: organizatori su noć prije ostavili upaljena svjetla na stadionu, što je privuklo leptirske divizije. Ako je i točno, ovo ne objašnjava činjenicu da imamo pokojnika.

Određene bilješke o ovoj zakučastoj pojavi još je prije pedeset godina, u slavnom djelu “Sto godina samoće”, ostavio kolumbijski centarfor Gabriel García Márquez. Sto minuta Ronaldove samoće nije usporedivo sa sto godina samoće Marquezove, ali obje samoće povezuje upravo biblijska najezda leptira.

Kod Ronalda leptiri se pojavljuju u 24. minuti utakmice, kad nemoćan pada na travnjak, a kod Márqueza nastupaju na 233. stranici (BIGZ-ovo izdanje iz 1982.), kad na vrata aristokratske kuće kuca ljubavnik aristokratske unuke, čovjek po imenu Mauricio Babilonio, kojeg svuda prati oblak žutih leptira. Márquez ga opisuje kao mladića iz radničke klase, pohabanog odijela, melankoličnih očiju i sanjarskog pogleda, drsko sigurnog u sebe, odličnog plesača, punog grube muške senzualnosti.

Primjećujete li koliko taj opis odgovara opisu Nogometa, kakav je nekad bio, prije nego je na ovom EURU umro? Zbog tih osobina Mauricio Babilonio je zaveo aristokratsku unuku, a zbog istih osobina Nogomet je zaveo milijarde ljudi.

Trijumf defanzivnog uma

Mauricio Babilonio umire već na 238. stranici, jer je aristokratski um zaključio da čovjek iz radničke klase ne zadovoljava obiteljske ambicije, te naručuje njegovo ubojstvo: metak, doduše, nije ubio Babilonija, ali mu je polomio kičmu i zauvijek ga prikovao uz krevet. Jedini svjedok zločina bila su bića iz drugih sfera – žuti leptiri.

Pedeset godina kasnije leptiri iz Márquezova Maconda preletjeli su Atlantik i osvanuli u Parizu, da nadziru još jedno brutalno ubojstvo nečega što je izvorno poteklo iz radničke klase i bilo razigrano i maštovito. EURO 2016. nije, doduše, zauvijek ubio Nogomet, ali mu je polomio kičmu. Pobijedila je inženjerska verzija igre, oličena u strategu pobjedničkog Portugala, inženjeru elektrotehnike Fernandu Santosu, čiji tim je svjesno, po njegovim uputama, prezentirao Nogomet kao “trijumf defanzivnog uma”.

Usporedbe radi, vratimo se načas u vrijeme dok je Nogomet još bio živ. Recimo, u srpanj 1982., kad je magični Zicov i Falcãov Brazil u Španjolskoj igrao četvrtfinale Svjetskog prvenstva protiv Italije, a Brazilu je za polufinale bio dovoljan remi. I došla je 68. minuta, kad je Falcão izjednačio za 2:2, točno 22 minute prije kraja. Što bi u tom trenutku učinio novi bog europskog nogometa, inženjer Fernando Santos?

Nema sumnje da bi don Santos, kao i 99 posto današnjih trenera, “zatvorio” utakmicu i odlučio se za fanatičnu defanzivu: treći gol mu nije potreban, s 2:2 ulazi u polufinale.

Poražena magija

Ali trener Brazila te 1982. je nogometni filozof TelêSantana, a magičnu momčad na terenu kao kapetan predvodi doktor Sócrates, sin profesora filozofije i diplomirani liječnik koji je nakon karijere doktorirao filozofiju: ideja defanzive potpuno je strana i Santani i Sócratesu; te ideje naprosto nema u njihovim filozofskim konceptima. Stoga Brazil i nakon 68. minute juriša po treći gol, i naravno, u kontri treći gol daje Italija: magična momčad Brazila ide kući, a dekadentna Italija potom osvaja Mundijal.

Santana daje čuvenu izjavu: " Gorak je okus poraza, ali važno je da smo prezentirali najbolji nogomet." A doktor S ó crates će godinama kasnije reći: “Izgubili smo boreći se za ideale. To je kao i današnje društvo: izgubili smo čovječnost, ljude danas pokreće samo rezultat. Meni je uvijek važnija bila ljepota nego pobjeda.”

Tako su 1982. zborili filozofi Santana i Sócrates: iste godine Márquez za žute leptire Mauricija Babilonija dobiva Nobela. A što je 34 godine kasnije, kad su ga novinari u Francuskoj optužili za ružnoću portugalske igre, rekao inženjer Santos, fizički dvojnik kolumbijskog maga (dodajte mu brkove i imate pljunutog Márqueza)?

“Ni mene, ni moje igrače ne diraju komentari o ružnoći”, kazat će Santos. “Radije ću biti ružan i na EURU nego lijep, a sjediti doma.”

Očito se između 1982. i 2016. dogodio trenutak u kojem su inženjeri pregazili filozofe. Tada je počela agonija Nogometa i suvremenog svijeta bez ideala, jer je istodobno počeo i neoliberalni kapitalizam: reži troškove, otpuštaj ljude, smanjuj plaće – bitan je profit! U nogometnom prijevodu: reži kreaciju, otpuštaj napadače, smanjuj individualizam – bitan je rezultat!

Zato je leptir u Parizu sletio na Ronaldovo lice, noseći poruku iz viših sfera: ne plači, sine Cristiano, Nogomet je ionako mrtav.