Tulum u New Yorku

Kolumna Damira Pilića - Slobodna Dalmacija, 2.travnja, 2016

Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 1945. godinu

Nekidan sam se zatekao na tulumu u New Yorku, među našim ljudima iz raznih zemalja. Nije to bio neki “zavičajni” balkanski party - većinu gostiju činili su Amerikanci i imigranti s više kontinenata, mahom profesori društvenih znanosti, liječnici, umjetnici i kustosi. Stoga je i govorni jezik tuluma bio engleski, sve dok u sitne sate na sceni nije ostala samo balkanska ekipa.

Većina tih ljudi iz raznih država bivše Jugoslavije ima obična, neutralna imena, za koja ne znaš nosi li ih Hrvat, Srbin ili Slovenac. Svi su prva generacija iseljenika. U tuđinu su dijelom otišli zbog nedostatka uvjeta da se u matičnim zemljama profesionalno ostvare, ali ponajviše zbog bijede nacionalizma i nepristajanja na primitivizam: gotovo svi su u rodnim zemljama nakon 1990. osjetili teret manjinskog identiteta, etničkog ili seksualnog. Možda i zato muzička kulisa na njihovoj zabavi – nakon što su im američki prijatelji otišli – nisu bili Ceca i Thompson nego EKV i Haustor.

Stari između 30 i 40 godina, većina ih je u SAD-u stekla doktorate ili ih upravo izrađuju. Rade u bolnicama i na fakultetima: vode istraživačke projekte, predavaju po svijetu, priređuju izložbe u najvećim američkim muzejima i galerijama. Dok sam kupio fragmente njihovih života, shvatio sam da preda mnom stoji posljednja generacija komunističke Jugoslavije, ono najbolje što je ta preuranjena društvena utopija mogla dati – pametni, samopouzdani i otvoreni ljudi koji ne mrze nikoga i ne boje se svijeta.

Ovi ljudi Tita se jedva sjećaju, a neki su rođeni i poslije njegove smrti, ali su iz komunističkog djetinjstva u svijet ponijeli barem dvije civilizacijske tekovine koje su im omogućile da uspiju u Americi – odsustvo mržnje prema Drugome i svijest da odrastanje u multietničkom i multikulturnom društvu nije hendikep nego blagoslov. Da nisu imali usađene te vrijednosti, babilonska struktura New Yorka – grada u kojem se govori oko 800 različitih jezika – izazvala bi im strah i nespokoj.

U početku mi je bilo žao njihove apatridske sudbine, ali tokom druženja sam shvatio: nije mi žao njih - žao mi je nas.

Oni ostaju u svom američkom snu – sa svim njegovim manama - a mi smo osuđeni na tavorenje u balkanskom ambisu, ukletom mjestu na kojem i u vremenu robota tutnje bubnjevi krvi i tla, u začaranim zemljama u kojima dvadeset godina nakon rata etnička mržnja ne samo što ne jenjava, nego svaka nova generacija mladih Hrvata mrzi Srbe sve više (i obratno), i u kojima idoli Vjere i Nacije šetaju zagrljeni kao dva totema na kojima počiva društvo koje se zatvara, dovoljno samo sebi i nepotrebno ikome drugome.

Moji njujorški prijatelji žive u društvu koje nije idealno, ali je ipak svjesno 21. stoljeća, dok mi ostajemo u limbu iz kojeg jedini exit vodi u 19. stoljeće ili, u najboljem slučaju, u 1945. godinu. A za razliku od nas, Sjedinjene Američke Države znaju da su i 1941. i 1945. bile na pravoj strani, protiv nacista i fašista, skupa s partizanima i komunistima, a ne s ustašama i četnicima. Zato danas i mogu, za razliku od nas, pružiti budućnost za sve ljude običnih imena.

Carstva prosječnosti

Daleko je Amerika od zemaljskog raja, a njihova vanjska politika zadnjih godina je besprizorna, ali projektu američke države mora se priznati jedan golemi plus – pravo na individualnost. To je zemlja koja je našoj djeci iz miješanih brakova dala šansu u vremenima kad su im nacionalisti i šovinisti na ovim prostorima tu šansu nasilno oduzeli. I ti ljudi su u Americi bez problema ostvarili to svoje ljudsko pravo na individualnost.

Stotine tisuća takvih ljudi iz svih naših zemalja danas žive po raznim amerikama. Da su ostali ovdje, pitanje je bi li sve te srpske demokratske stranke, hrvatske demokratske zajednice i stranke demokratske akcije mogle tako lako voditi svoje zemlje i narode u povijesni rikverc.

Da se ti ljudi danas vrate u svoje domovine, sve bi te zemlje, uključujući i Hrvatsku, bile bitno ugodnija mjesta za život – imali bismo vrsne profesore, liječnike, umjetnike i kulturne pregaoce, vrhunski obrazovane profesionalce sa svjetskim iskustvima i vezama u svojim strukama, koji su se dokazali u neusporedivo zahtjevnijim arenama od naše. Imali bismo manje mržnje i bijede nacionalizma, a više znanja, kompetencije i kozmopolitskog duha u svijetu koji ubrzano postaje sve manji i time biva osuđen na kozmopolitizam.

Ovako, kad smo se u svim novim državama riješili onih najpametnijih i najsposobnijih, kad smo i fizički “odlili” sve te mozgove iz svojih torova, možemo se baškariti u našim carstvima prosječnosti, tim prirodnim bazama mediokriteta koji vladaju postjugoslavenskim društvima.