Varoufakis: EU funkcionira kao nekad Komunistička partija SSSR-a

Damir Pilić o novoj knjizi Yanisa Varoufakisa “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost” - Slobodna Dalmacija, 3 rujna, 2016

Vrata lifta su se otvorila pred dugačkim, hladnim hodnikom na čijem me je kraju čekao taj veliki čovjek u svojim čuvenim invalidskim kolicima. Kad sam prišao, nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto da se sa mnom rukuje, znakovito me sav užurban uveo u svoju kancelariju.

Usprkos tome što su se moji odnosi s dr. Schäubleom poboljšali u mjesecima koji su uslijedili, neostvareni stisak ruke u velikoj mjeri simbolizira ono što nije u redu s Europom.

Varoufakis, str. 11

Slavni grčki ekonomist i bivši SYRIZA-in ministar financija Yanis****Varoufakis objavio je novu knjigu, koja je u izdanju zagrebačkog Sandorfa dostupna i u hrvatskom prijevodu, pod naslovom “Trpite ono što morate? Povijest Europske unije i njezina budućnost”. U njoj autor detaljno, britkim i jasnim stilom, rekonstruira uspon i pad svjetskog kapitalizma nakon Drugog svetskog rata (od dolarskog sustava iz Breton Woodsa, preko tzv. Nixonovog šoka iz 1971. do eksplozije financijskog kapitalizma krajem 90-ih, koja je dovela do sloma 2008. godine), analizira “crne točke” Europske unije i globalnog financijskog poretka, te obrazlaže svoj strah od totalitarne budućnosti našeg kontinenta.

Naslov knjige odražava jednu od ključnih Varoufakisovih teza, onu o suštinskoj nedemokratičnosti Europske unije: autor otvoreno tvrdi da pravila po kojima se moraju ponašati europske vlade stvaraju najmoćnije članice EU-a (prije svih Njemačka), dok su slabije članice – s njegovom Grčkom kao najdrastičnijim primjerom – primorane trpjeti štetne posljedice tih nametnutih pravila, upravo zato što su slabe. Citirajući starogrčkog filozofa Tukidida (“Moćni zapravo čine ono za što im se pruži prilika, dok slabi trpe ono što moraju”), Varoufakis zapravo opisuje današnje europske “igre prijestolja”, u kojima glavnu ulogu ne igraju legitimno izabrane europske vlade nego tajanstvena financijska sekta poznata pod imenom Eurogrupa, čiji članovi za svoje odluke ne odgovaraju nikome, iako te odluke presudno određuju živote i budućnost europskih građana.

Na jednom mjestu Varoufakis takvu dogmatsku strukturu odlučivanja u europskim institucijama uspoređuje s nekadašnjom Komunističkom partijom SSSR-a: “Službenici iz Bruxellesa, njemački i francuski dužnosnici, predstavnici Europske centralne banke, svi su naučili očekivati od predstavnika manjih država članica da se podrede odlukama jakih, baš kao što se od predstavnika sovjeta očekivalo da podignu svoje karte tijekom zasjedanja Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza.”

Knjigu je Varoufakis počeo pisati još 2012. godine. I taman kad je bio pred finalizacijom prve verzije, u siječnju 2015., na prijevremenim izborima u Grčkoj dogodila se povijesna promjena, jer je prvi put nakon pada Berlinskog zida u jednoj europskoj zemlji voljom naroda na vlast došla izvorna lijeva stranka, s krajnjim programskim ciljem ostvarenja demokratskog socijalizma – SYRIZA. Poziv njenog lidera Alexisa Tsiprasa da bude ministar financija i da pokuša spasiti Grčku iz kreditne omče Varoufakis nije mogao odbiti, i tako je knjiga šest mjeseci stajala na čekanju, sve dok u srpnju, nakon mučnih i neuspješnih pregovora s europskim kreditorima, Varoufakis nije podnio ostavku.

Tako je knjiga dobila novu dimenziju, jer je autor u međuvremenu, na brojnim ministarskim pohodima u Bruxelles i Berlin, stekao uvid u “srce europske krize”, te je prepravio ranije napisana poglavlja i dodao novi materijal. Iako, Varoufakis ističe kako je pazio da u knjigu ne uvrsti vlastita iskustva iz pregovora u kojima je sudjelovao kao SYRIZA-in ministar, dodajući da će “taj triler morati pričekati novu knjigu”.

Pa ipak, već i u ovoj knjizi Varoufakis daje niz nagovještaja i pikantnih sličica o tome kako su europski krokodili brutalno slomili grčke ljevičare. Tako na više mjesta opisuje svoje sastanke s europskim glavešinama i hladni cinizam kojim su redom odbijali sve njegove prijedloge, čak i kad su mu priznavali da je potpuno u pravu.

“Bilo mi je rečeno da o osnovnim parametrima programa nisam mogao pregovarati, ali da smo ih mogli implementirati s ‘maksimalnom fleksibilnošću’. Što je zvučalo gotovo prihvatljivo, sve dok nisam uvidio da je ‘maksimalna fleksibilnost’ značila izbor između rezanja dječjeg dodatka i smanjenja minimalnih mirovina. Značila je također potpunu slobodu u okviru odluke koliko će grčkog jogurta biti iskorišteno za 30 grama tzatzikija”, izvještava Varoufakis. Neki temperamentniji Grk, s manje samokontrole, u takvim bi se trenucima zasigurno potukao s nadmenim sugovornikom, ali Varoufakis se zadovoljio time da sve zapamti i da jednom o tome izvijesti europsku javnost.

Knjiga počinje dirljivom reminiscencijom iz autorova djetinjstva u Ateni, za vrijeme vladavine grčke fašističke vojne hunte (1967.-1974.), kada su njegovi roditelji svake večeri oko devet sati uzimali radioaparat i slušali specijalne emisije o Grčkoj koje je redovno emitirala njemačka radiostanica Deutche Welle, pokrivajući se pritom crvenom dekom, kako njihov subverzivni čin ne bi otkrio susjed Grigoris koji je kao doušnik špijunirao za huntu.

Te radijske seanse dječak Yanis doživljavao je kao “prozor koji je gledao u daleku, demokratsku Europu”, a nakon emisije roditelji bi se izvukli ispod deke i sjeli za stol u blagovaonici, skupa s dječakom, te pretresali ono što su upravo čuli. U nekoj psihološkoj analizi Yanisa Varoufakisa moglo bi se ispostaviti da su baš te tajnovite radijske večeri iz djetinjstva stvorile od njega “političku životinju” kakav je danas.

“Iako nisam u potpunosti razumio o čemu govore (…), bio sam očaran osjećajem uzbuđenja pred čudnim događajem u kojem smo sudjelovali: ukoliko smo željeli saznati što se događalo u našem vlastitom gradu, morali smo samo otputovati na krilima radiovalova – pokriveni našom zaštitničkom crvenom dekom – do zemlje koja se zove Njemačka”, piše Varoufakis u predgovoru.

Stoga možemo samo zamisliti koliko je bilo Varoufakisovo razočaranje kad je pedeset godina kasnije, u veljači 2015., kao grčki ministar financija otišao u svoj prvi službeni posjet Berlinu i tamo naišao na, blago rečeno, hladan prijem.

“Grčka ekonomija je kolabirala pod planinom duga, a Njemačka je bila njezin glavni kreditor. Moja prva stanica je svakako bilo njemačko savezno Ministarstvo financija, gdje sam se trebao sastati s ministrom, legendarnim doktorom Wolfangom Schäubleom. Za njega i njegove podčinjene predstavljao sam puko smetalo”, evocira Varoufakis, opisujući kako ga je Schäubleov zamjenik drsko pitao “Kada mogu dobiti natrag svoj novac?”

Varoufakis piše kako je bio svjestan da se radikalno ljevičarska SYRIZA ne uklapa u planove doktora Schäublea i kancelarke Angele****Merkel, jer je njihov politički favorit i vjerni suradnik u Grčkoj dotad bila stranka desnog centra Nova demokracija, koju je SYRIZA upravo porazila na izborima. Tada se odigrala scena koju spominjemo na početku ovog teksta, kada doktor Schäuble na hodniku ispred svoje kancelarije nije prihvatio ponuđenu Varoufakisovu desnicu, odbivši rukovanje s ljevičarskim ministrom čije su fotografije na kojima pozira na velikom motociklu već obigrale svu europsku štampu i učinile ga novim, nekonvencionalnim licem europske politike, nekom postmodernom verzijom Che Guevare. Varoufakis je bio šokiran potezom doktora Schäublea.

“Ta gesta je predstavljala simboličan dokaz da se tijekom polovice stoljeća koja je dijelila moje noći provedene ispod crvene deke od tog mog prvog službenog susreta u Berlinu Europa suštinski promijenila”, piše on i dodaje: “Moj domaćin nikako nije mogao zamisliti da sam došao u njegov grad s glavom prepunom uspomena iz djetinjstva u kojima je Njemačka bila moj predmet utjehe.”

Varoufakisovo otrežnjenje iz “njemačkog sna” bilo je brzo, bolno i surovo: bila je to borba između Davida na motoru i Golijata u invalidskim kolicima. Tog berlinskog dana, na sve njegove argumente o neodrživosti grčkog duga, visoki dužnosnici Savezne Republike Njemačke odgovarali su mu obeshrabrujućom rečenicom: “U svakom slučaju, dug je dug!” Uzalud ih je Varoufakis podsjećao da je na međunarodnoj konferenciji 1953. u Londonu upravo Njemačkoj oprošten najveći dio njenog ratnog duga prema drugim državama (uključujući i prema Grčkoj), i da je baš taj oprost dugova omogućio impresivan ekonomski rast Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. “U svakom slučaju, dug je dug!” ponavljali su visoki njemački dužnosnici.

“Moj odgovor u Berlinu glasio je da bi restrukturiranje javnog duga Grčke bilo od suštinskog značaja za stvaranje ekonomskog rasta koji je neophodan da bi nam pomogao isplatiti dugove; u suprotnom Grčka ih neće imati čime otplatiti”, piše Varoufakis, te zaključuje: “Ovaj prijedlog nije se svidio ama baš nikome.”

Nasuprot raširenog mita da su za grčku krizu krivi lijeni Grci koji samo južnjački češu testise i žive na kreditnoj grbači vrijednih građana zapadne i sjeverne Europe, Varoufakis donosi detaljnu i trezvenu ekonomsku analizu uzroka krize, u kojoj najmanje podjednaku odgovornost snose i velike njemačke i francuske banke koje su u eri financijskog kapitalizma, prije sloma 2008. godine, Grčkoj i drugim južnim i manje razvijenim europskim državama plasirale kredite bez ikakvih razumnih garancija i jamstava, isključivo zato da bi profitirale na visokim kamatnim stopama.

U tom smislu indikativan je dio knjige – zapravo jedna prava beletristička dionica - u kojem Varoufakis opisuje svoje putovanje avionom 2011. godine od Frankfurta do New Yorka i razgovor sa suputnikom Franzom, višedesetljetnim zaposlenikom velike njemačke banke. Čovjek mu se požalio da se u svom poslu do 1998. “osjećao kao kralj”, a da mu je otada značajno opala kvaliteta života i zadovoljstvo poslom, sve do sloma 2008. godine. Varoufakis se začudio, jer su upravo godine između 1998. i 2008. bile “zlatno doba” bankara i financijskog kapitalizma. I Franz se otvorio.

Prije 1998. njegov posao je podrazumijevao službena putovanja po europskim metropolama, u cilju odobravanja kreditne sposobnosti vlada, lokalnih vlasti, komunalnih poduzeća, građevinskih poduzetnika, lokalnih banaka i velikih poduzeća. Potencijalni klijenti na sve su načine podilazili njegovom egu: vodili bi ga u najbolje restorane, u operu i na druga mondena mjesta, pritom se trudeći dokazati svoju kreditnu sposobnost. Po povratku u Frankfurt Franz bi analizirao dobivene podatke i dokumente, te donosio odluke tko će i koliko novca dobiti od njegove banke.

Uvođenjem eura kao zajedničke europske valute i razmahom financijskog kapitalizma, Franz je od svojih šefova dobio novi naputak: “Posuđuj, posuđuju, posuđuj!” Više nije bilo važno jesu li primatelji kredita solventni: Franz je dobio tjednu kvotu zajmova koje mora izdati bez obzira na kreditnu sposobnost njegovih klijenata. Znajući da će kredit sigurno dobiti, potencijalni klijenti više nisu vodili Franza ni u najbolje restorane, ni u operu. Od vrhunskog bankarskog analitičara postao je trgovački pomoćnik koji prodaje kredite po kućama. Kad bi šefove pokušao upozoriti na kreditne rizike takve prakse, dobio bi mrgodne poglede i javno iskazane sumnje u njegovu lojalnost.

Let od Frankfurta do New Yorka trajao je dugo i Franz je Varoufakisu ispričao mnoge stvari. A možda najvažniju stvar ostavio je za kraj razgovora, dok su na njujorškom aerodromu čekali prtljagu: “Grčka je bila naše glavno tržište visokorizičnih hipotekarnih kredita. Svako dobro, prijatelju.” A Varoufakis na to komentira: “Nijedan od nas dvojice nije mogao zamisliti da ću se četiri godine kasnije boriti da svojim kolegama ministrima financija objasnim da je neotplativi dug Grčke bio simptom kolektivne gluposti eurozone.”

Kao što znamo, kapitalističku krizu europske su glavešine pokušale rješiti rigoroznim mjerama štednje, koje su najviše pogodile zadužene mediteranske zemlje (Grčka, Španjolska, Portugal, Italija) i Irsku. Mnogo je stranica u knjizi Varoufakis potrošio da objasni uzroke tih dugova i posljedice nametnute politike štednje, ali jasnije od svega govori brutalna tablica na str. 363, koja prikazuje kako u svih tih pet najzaduženijih država surova višegodišnja politika štednje ne samo da nije smanjila njihove dugove, nego ih je još i znatno povećala.

Iz spomenute tablice se vidi da su već 2008. tri od navedenih pet država imale javni dug veći od onog koji dozvoljava sporazum iz Maastrichta, po kojem taj dug ne smije prelaziti 60 posto nacionalnog BDP-a. U tom trenutku, na početku krize, samo su Irska (25%) i Španjolska (36%) ispunjavale taj kriterij, dok je portugalski dug iznosio 68 posto BDP-a, talijanski 104 posto, a grčki 105 posto.

Dvije godine kasnije dug se u svim navedenim državama povećao i samo je još Španjolska (54%) bila ispod granice. Irski dug je s 25 skočio na 64 posto BDP-a, portugalski sa 68 na 84 posto, talijanski sa 104 na 116 posto, a grčki sa 105 na 130 posto.

Podaci iz 2014. još su porazniji: sada više nitko nije bio ispod granice od 60 posto. Španjolski dug porastao je na 92 posto BDP-a, irski na 123 posto, portugalski i talijanski na 130 posto, dok se grčki dug vinuo u nebesa, sve do 175 posto grčkog BDP-a. I to nakon šest godina rigorozne štednje koja je uništila socijalnu državu i živote velikog broja građana ovih zemalja, a naročito Grčke, učinila traumatičnim i nedostojanstvenim. Ali ni tako očite i egzaktne brojke nisu bile dovoljne da kreatori europskog poretka odstupe od promašene politike.

Varoufakis pri kraju knjige upozorava da – analogno s velikom krizom u Njemačkoj 1930-ih godina - prolongirana bijeda i siromaštvo širokih slojeva europskog stanovništva može dovesti do novog uspona nacizma i fašizma u Europi. Autor kroz cijelu knjigu nacizam naziva “zmijskim jajem”, a njegove elemente u današnjoj Europi, više ili manje maligne, nalazi u nizu zemalja: Francuskoj, Mađarskoj, baltičkim zemljama, Ukrajini, Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji. A pritom najmanje štedi svoju zemlju, jedinu europsku državu u kojoj su nacisti ušli i u parlament: “Samo je u mojoj zemlji jedna bestidna nacistička partija, Zlatna zora, uspjela zabilježiti impresivni izborni rezultat.”

Glasno se pitajući zašto su nacisti prodrli baš u grčki parlament, Varoufakis sam i odgovara: zato što je u Grčkoj kriza bila najveća, ekonomski kolaps najozbiljniji, a posljedice štednje najdrastičnije. Stoga predlaže naputak za spas Europe od mogućeg totalitarizma: “Manje mjera štednje, pliće recesije, manje prostora da nacizam pusti korijenje.” I dodaje: “Europa je previše značajna da bi bila ostavljena svojim vladarima koji nemaju pojma.”

U tom duhu Varoufakis u dodatku knjige donosi dokument pod naslovom “Skromni prijedlog za rješavanje krize eurozone”, koji je uobličio u suradnji s dvojicom svjetski poznatih ekonomista, bivšim britanskim parlamentarcem Stuartom Hollandom i američkim stručnjakom Jamieom Galbraithom. Posrijedi je plan koji je usredotočen na četiri glavna pitanja: krizu javnog duga, krizu banaka, nedovoljno investiranje i eksploziju siromaštva u Europi.

Varoufakis ga titulira “skromnim” jer, kako kaže, za njegovo provođenje nisu potrebne nikakve nove institucije ni pravila, ali je nužna decentralizacija i demokratizacija postojećih europskih institucija. Jer, kako u knjizi tvrdi: “Nije prekasno. Još uvijek možemo sve izgubiti.”