Zadnji čas je davno prošao

O zadarskom srednjoškolcu koji je razrednim kolegama žigosao slovo “U”

Nitko iz škole nije zvao hitnu pomoć, iako je srednjoškolka usred nastavnog sata zadobila opekotine na tijelu. Nitko iz škole nije zvao ni policiju, iako su postojala barem dva jaka razloga za taj poziv. Prvo, nanošenje tjelesnih ozljeda. Drugo, javno sramoćenje na nacionalnoj osnovi.

Umjesto toga, opečenoj djevojci su u školi samo namazali ruku, a ravnatelj škole je novinarima izjavio da to „nije tako velik incident“.

Da ponovimo: u zadarskoj školi jedan je učenik ozlijedio dvoje kolega, pri čemu je maloljetni Hrvat žigosao maloljetnu nehrvaticu povijesnim simbolom hrvatskih fašista, a školskom ravnatelju to „nije tako velik incident“, iako bi maloljetni počinitelj možda „čak mogao dobiti ukor pred isključenje“.

Krenimo od kraja: maloljetni počinitelj najmanje je kriv. Kad je užareni upaljač prislanjao na tijela razrednih kolega, želeći im ostaviti na koži trajni fašistički biljeg, njegova maloljetna ruka samo je mehanički provodila ono što su u njegov maloljetni um utisnuli drugi: ideju da zločinačka NDH nije bila zločinačka.

Mnogi važni faktori u ovoj državi trideset godina se svojski trude da se ta ideja utisne u srca i umove hrvatske mladosti, od našeg prvog predsjednika – sjetimo se samo skaredne izjave da je „sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja“ – do našeg aktualnog premijera za kojeg ustaški simboli imaju „dvostruke konotacije“, a za njihovo uklanjanje iz javnosti ne angažira bagere nego akademska povjerenstva.

Svaki od tih faktora snosi dio odgovornosti za ono što se u srijedu dogodilo u zadarskoj školi. Svaki od tih faktora je doprinio stvaranju percepcije koju svijet ima o nama: „Hrvati? Znam, to su oni koji dobro igraju nogomet i slave svoje fašiste iz Drugog svjetskog rata.“ Svijet nas vidi kao maloumne fanove davno pobijeđenog zla, koji hrvatstvo poistovjećuju s ustaštvom.

Stoga pozdravimo ideju ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da bi svi hrvatski učenici morali posjetiti Jasenovac. Iako kasni trideset godina, ta ideja je nužna za poništavanje pogubnog narativa o ustašama kao „borcima za hrvatsku slobodu“. Da je maloljetni zadarski počinitelj imao priliku sa školom posjetiti Jasenovac, njegovi razredni kolege ne bi u srijedu dobili opekotine. Da kardinal Bozanić svake godine ode u Jasenovac, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne bi morali strahovati od žigosanja, ni doslovno ni metaforički.

Ne treba se zavaravati da je „ustaška guja“ mačji kašalj. Ona se toliko udomaćila po rubovima hrvatskog društva i toliko se blizu primakla mainstreamu da će nam – čak i da s poslom krenemo ovog jutra - trebati barem 10-15 godina za minimalno saniranje stanja. No zadnji čas je ionako davno prošao.