Zdravima ne može nauditi, bolesnima može otežati

Slobodna Dalmacija - 27. listopada, 2018

PREČICE DO NIRVANE

OD BRACE SA SREBRNJAKA DO ANE BUČEVIĆ: HRVATSKA JE RAJ ZA LAŽNE ŠAMANE I NADRIPSIHOLOGE

Kao svaka razorena zemlja, i Hrvatska je raj za „šamane iz pozadine“, nadripsihologe koji harače tržištem izgubljenih duša i nesigurnih egzistencija. Duhovni učitelji svake fele, life-coachevi, tarot-majstori i slični „eksperti“ spadaju u sretnike koji ne moraju razmišljati o bijegu u inozemstvo – za njih ima puno posla i u domovini. Oni nude brze prečice do psihološke nirvane, a građani ih masovno slijede.

Od veterana Brace sa Srebrnjaka (Josip Grbavac), koji liječi pogledom i puni dvorane, do nove „self-help“ zvijezde Ane Bučević - koja liječi pozitivnim mislima i čije video uratke na Youtubeu prate stotine tisuća ljudi – imamo pravu brigadu psiholoških „učitelja“ i „iscjelitelja“ kojima je zajedničko to što nemaju nikakvo obrazovanje iz psihologije.

Hrvatski zakoni jasno određuju što sve spada u psihološko djelovanje i tko se time smije baviti. Čak je naveden popis fakulteta koje psihoterapeut - uz višegodišnju specijalističku edukaciju – smije završiti da bi dobio licencu. Braco je ekonomist, Bučević je kineziologinja: ti studiji nisu na popisu. Ti ljudi nemaju stručne kompetencije da se bave psihološkom djelatnošću.

Svjestan te zakonske zamke, Braco se na web-stranici ograđuje od sumnji u nadriliječništvo: „Braco ne podučava, ne govori, ne daje dijagnoze, ne provodi terapije, nego jednostavno u tišini daruje pogled.“ A Bučević se predstavlja „motivacijskom govornicom“, no ono što priča itekako ulazi u sferu psihološke djelatnosti, što ćemo pokazati kasnije.

Prastari zakon privlačenja

U principu, nema ništa loše u sugeriranju ljudima da misle pozitivno. Bolje da misle pozitivno, nego da misle negativno. Bolje da dišu duboko, nego plitko. Bolje da slušaju svoj unutrašnji glas, nego tuđi. Ali da bi čovjek postao generator pozitivnih misli („kreator svog života“, rekla bi Bučević), sugestija obično nije dovoljna. Kod zdravih ljudi nekad i jest, ali kod bolesnih takav pristup može i otežati stanje.

Zamislimo da depresivni bolesnik biva izložen tvrdnji da je problem u njemu i njegovim negativnim mislima, odnosno da mora misliti „pozitivno“ pa će ozdraviti. Kako se od težih oblika depresije nitko nikad nije izliječio autosugestijom, bolesnik počne okrivljavati sebe što ne može proizvesti „pozitivne misli“, čime se klinička slika dodatno pogoršava.

No ako takva učenja slijede emocionalno zdravi ljudi, šarlatan im ne može bitno nauditi. Čak im po principu autosugestije može pomoći, ako je problem tek u čovjekovu samopouzdanju, bezvoljnosti, lijenosti, letargiji. Već i subjektivni osjećaj osobe da se nakon takve seanse osjeća bolje – neovisno je li na meniju bio Bracin pogled, vjerske molitve ili Bučevićkin vortex – govori u prilog takvim „učiteljima“.

Zašto onda rabimo riječ „šarlatan“? Jer je za njih tipično da golemu kompleksnost svijeta svode na proste formule. Želite nešto u životu? Ništa lakše: morate tek željeti dovoljno jako, vibrirati pravilno, i to će se dogoditi. Vrtlog pozitivne energije u drugoj dimenziji – velikodušni drug Vortex - radi za vas, a vi samo trebate mentalno skoknuti u tu dimenziju i čiča-miča-gotova-priča. Valter brani Sarajevo, Vortex brani Hrvatsku. Prastara ideja o zakonu privlačenja, koji u svakoj epohi biva nanovo otkriven i nanovo demantiran. Infantilna duhovnost Paula Coelha zamotana u Youtube format.

Duhovna tema o bogatom partneru

Potrudili smo se pogledati neke video uratke Ane Bučević, od kojih ćemo opisati onaj pod nazivom „O depresiji i tabletama“, odnosno „Kako izaći iz depresije?“. Video ima skoro 200.000 pregleda, a traje 14 i pol minuta.

Nakon što prvih pet minuta Ana opisuje video koji je postavila dan ranije na duhovnu temu „Kako naći bogatog partnera?“, u šestoj minuti stiže prva bizarnost: „Kako je ona mama govorila da joj je dijete ozdravilo? Znači da je vibrirala da joj dijete nije zdravo i tako dalje.“

Tu se Ana nasmijala. Slutim kako smo trebali shvatiti da se rečeno dijete nije razboljelo jer je pokupilo kakav virus, već zato što mu je mama krivo vibrirala: umjesto da vibrira kako joj je dijete zdravo, gospođa je neoprezno vibrirala da joj dijete nije zdravo. I što će dijete nego da se razboli, u skladu s maminom vibracijom.

Genezu bolesti smo shvatili. Sad ide Anin šamanski nastavak o izlječenju:

„Pričajući novu priču, mama koja je pričala novu priču da joj je dijete zdravo je radila sljedeće: kako bi se ponašala da mi je dijete zdravo? Da li bi, ne znam, išla kupiti tu kremu za to? Ne bi. Onda je neću ići kupiti: u paralelnoj realnosti, gdje je moje dijete zdravo, ja ne kupujem kremu. I tako je ukročila u drugu paralelnu realnost. Ako vam sad nije jasnije, ja stvarno ne znam šta bi vam trebala više reć.“

I doista, sve je jasno: Ana je precizno objasnila kako liječiti ljude. Umjesto da odete u ljekarnu i za bolesnog bližnjeg uzmete što je liječnik prepisao (kremu, sirup, tablete), ili ga, štajaznam, odvedete na kemoterapiju, vi ćete za njegovo dobro odustati od tih medicinskih trica i zamišljati što bi se dogodilo s vama da je vaš bližnji zdrav.

Konkretno, zapitat ćete sebe: biste li svog bližnjeg, da nema rak, vodili na kemoterapiju? Ne biste, naravno. Pa onda ga nećete ni voditi, kaže nam Bučević, potvrđujući geslo da su sve genijalne stvari čudesno jednostavne. Jer, shvatili ste: pošto nema kemoterapije, onda nema ni tumora.

‘Depresija vam je momentum’

A onda, u osmoj minuti videa, Ana izgovara rečenicu koja će se pokazati kao uvod u klasično nadriliječništvo: „Ajmo mi na depresiju, tablete i alkohol.“

Tada s kompjuterskog ekrana čita mail stanovite Lidije, žene koja pati od depresije i uzima propisane lijekove. Kad dođe do Lidijine rečenice: „Bila sam ovisna o benzodiazepinima…“, Ana načas prestane s čitanjem te se ljupko obrati auditoriju: „Ja ne znam šta je to, neki znaju.“

Tu sam uočio da Ana ne može ni izgovoriti točno tu strašnu riječ „benzodiazepini“, kamoli da joj zna značenje. Potom čita dio pisma u kojem joj Lidija povjerava da je prije dva tjedna odbacila benzodiazepine unatoč liječničkom protivljenju.

„Nisam osjetila ono šta su govorili da će doći nuspojave…“ – tu Ana kaže „bravo“ - „…jer nisam vjerovala u njih.“ „Bravo“, ponovi Ana ozareno u kameru.

Ukratko, motivacijska trenerica ohrabruje gledatelje da odbace lijekove za depresiju, a da posljedične medicinske probleme, takozvane nuspojave, riješe tako što neće vjerovati u njih.

Ova ideja nije samo smiješna nego i opasna, jer benzodiazepini utječu na kompleksne mehanizme na razini neurotransmitera, pa prekid njihova uzimanja mora biti pažljivo doziran da se izbjegne apstinencijski sindrom, koji kod benzodiazepina nastaje polako, jer oni ostaju u tijelu dugo nakon uzimanja. U stručnoj literaturi ističe se „odgođeni benzodiazepinski apstinencijski sindrom“.

Ali najopasnije stvari tek su slijedile, jer je Ana odlučila dati svoju znanstvenu definiciju depresije: „Depresija znači da ste dugo vremena bili na niskoj vibraciji i toliko toga se skupilo da je sada momentum koji se zove depresija.“

Dakle, depresija je stjecaj okolnosti povezan s pogrešnim vibriranjem, a ne kompleksni poremećaj raspoloženja koji može imati i organski uzrok, kako je znanost dosad mislila. No Ana razmatra i farmakološko liječenje depresije:

„Ako uzimate tablete, da li prestati ili ne, to ovisi o vama. Da li je vama lakše povjerovati u to: od danas više ne pijem tablete - ukročit ću u novu realnost u kojoj ne pijem tablete – kako se osjećam i ponašam u realnosti u kojoj nemam depresiju. Onda isti tren netko može riješiti se tableta i kreirati posve novi život. Ujutro se probudite i pitate: Što sada radi osoba koja voli život? To. I to napravite.“

Afirmiraj, tapkaj, vibriraj!

To je ta „nepodnošljiva lakoća“ Ane Bučević. Kako piše jedna gledateljica u postu ispod videa: „Zdravstveni problem br. 1 u svijetu, a Vi ga riješili ap tap!“ Ana je, međutim, nastavila o tabletama:

„Ako uzmete tablete, tablete su u tom momentu dizanje na emocionalnoj skali. U trenutku kad uzmete – ako pijete deset tableta dnevno, šta ja znam koliko se pije, banalan primjer dajem – onda uzmete tabletu, nešto promijenite. U tom trenu afirmirate, u tom trenu tapkate, u tom trenu napravite neki postupak, i sve veće, kada bude sve veća vibracija, neće vam trebati ova druga tableta za dva sata, na primjer. Znači, uzeti ili ne – ovisi o vama.“

Ovdje smo duboko na terenu nadriliječništva, odnosno poticanja ljudi da samovoljno mijenjaju propisanu dinamiku uzimanja psihoaktivnih lijekova, ili čak da od njih potpuno odustanu. Iako formalno kaže da prekid uzimanja tableta „ovisi o vama“, Ana ga zapravo sugerira, samopouzdanošću koje može imati samo netko tko ne zna izgovoriti ni ime lijeka kojeg javno dozira pred 200.000 ljudi.

Ovi su savjeti vrlo opasni. Liječenje težih oblika depresije bar u prvoj fazi zahtijeva farmakologiju. Samovoljno odricanje od lijekova teškog depresivnog bolesnika može odvesti i u suicid. Prema članku 184. Kaznenog zakona, tko liječenjem bez propisane stručne spreme izazove pogoršanje bolesti ili smrt druge osobe kažnjava se zatvorom do pet, odnosno do 15 godina. To nije zajebancija.

Zaključno, ako izuzmemo upliv ovih „gurua“ u sektor medicine i kliničke psihologije, ocjena njihova rada ne mora nužno biti negativna. Subjektivni osjećaj čovjeka da mu te seanse pomažu valja uvažiti. Svaka vjera dobra je za unutrašnji mir. A to što stvar nema veze s racionalno-znanstvenim pogledom na svijet, nego smrdi na emocionalnu manipulaciju za ljude koji ne vole ili se plaše misliti, nije više ni važno. Što bi rekao cinik: niskointeligentnoj naciji taman paše niskointeligentna pseudomedicina.

Mistični Hajdukovi upaljači

Infantilnost se očituje i u krunskom dokazu valjanosti vortex-metode, koji u intervjuima ističe Ana Bučević: jednog je dana, veli, zaželjela upaljač s Hajdukovim logom, i gle čuda: uskoro se baš takav upaljač pojavio u njenom stanu. Tko bi rekao da se u jednom ljudskom životu mogu dogoditi tako nevjerojatne stvari?

Svaki pušač na svijetu zna kako se upaljači lako gube i nestaju u prijateljevom džepu ili tuđem stanu, kao što i tuđi upaljači često završe u našem džepu ili stanu. A svaki pušač u Splitu zna da je upaljač s Hajdukovim logom možda i najčešći model među upaljačima. Osobno sam ih izgubio nekoliko po tuđim stanovima i kafićima, a jednog-dva sam i pronašao u vlastitom džepu ili dnevnom boravku. To nema veze s vortexom, nego s navikom da se upaljači gube i zaboravljaju.